„Budno je jedino srce.
Bitno je nevidljivo golim okom. „
(A. Sent Egziperi, „Mali princ“)
Hrišćanski život uvijek pretpostavlja razvoj čovjeka. Moramo stalno da ostanemo u potrazi za nečim boljim i svjetlijim. Važno je razumijeti da je Jevanđelje upućeno našem srcu. Bog želi da steknemo one posebne osobine koje su bile u Hristu. Posebna hrana, koja nosi blagodat Božju, potrebna nam je za omekšavanje srca. Vjerovatno je pogrešno da se pozove svako ko želi da bude hrišćanin da se oda neprekidnoj molitvi, njenom striktnom praćenju, čitanju samo Jevanđelja ili patrističke literature. Naravno, sve ovo je potrebno, ali je potrebno i nešto više. Mi govorimo o iskustvima, skrivenim u različitim djelima klasične književnosti. Napajajući se na ovom izvoru, i pozivajući Božju pomoć u molitvi, možemo tu da nađemo dosta korisnog i poučnog za sebe. U mnoga književna djela hrišćanska istina utkana je nevidljivim nitima. Zahtijeva vjerovatno duhovnu viziju, osjetljivost duše i unutrašnju intuiciju, da se u ovoj velikoj oblasti ljudske misli pronađu dragocjeni biseri jevanđelske istine. Ovaj put otvoren je svima.
Kao primjer, želio bih da ukažem na stvaralaštvo klasika francuske literature – Antoan de Sent Egziperija. Vjerovatno najpoznatiji od njegovih radova su „Mali princ“ i „Planeta ljudi“. Ne ulazeći u književne analize, uočavam glavnu prednost ovih djela: uče tome šta je dobro. To znači da je i sam autor bio dobar čovjek, a dobar čovjek jeste hrišćanin. Ako je njegovo djelo ispunjeno duhom svjetlosti, može da zagrije naše srce. Tako je njegov sadržaj koristan za ljudsku dušu, jer djelimično približava Jevanđelje. Svo Jevanđelje je upućeno čovjekovoj duši, kao najvišoj vrijednosti svega Stvaranja. Antoan Sent Egziperi takođe puno govori o čovjeku i smislu života.
„Biti čovjek – to znači osjećati da ste za sve odgovorni, da gorite od stida zbog sramote siromaštva, iako izgleda da ono nije vaša krivica; dalje, biti ponosan na pobjedu koju su osvojili drugovi, i znati da polaganjem kamena, pomažeš da se izgradi svijet. “ Danas, su mnogi ljudi izgubili sistem vrijednosti. U prvom planu stoji novac. Njime su ljudi zamjenili Boga, savjest, ljubav prema otadžbini. Šta čeka u budućnosti, osobu koja je orijentisana samo na zemaljsko i materijalno? „Radeći zbog bogatstva, – piše Sent Egziperi – mi sami gradimo svoj zatvor i zaključavamo se u samoću, a sve naše bogatstvo jeste prašina i pepeo. Ono je nemoćno da nam donese nešto za šta vrijedi živjeti.“ – „Tako je, ko traži samo materijalno blagostanje, on žanje plodove za koje ne vrijedi živjeti.“
A, ono što je savršenstvo, o kome je toliko rečeno u Jevanđelju?
Pisac kaže: „Savršenstvo se postiže, ne kada se već nema ništa dodati, već kada se ništa ne može oduzeti.“ Ako se ne možete oduzeti – onda dolazi do sklada unutrašnjeg života, to znači da osoba živi sa Hristom. To jeste novi kvalitet u duši. I kako možete uzeti nekome dobrotu, poštenje, milostivost i sposobnost da bude saosjećajan? Dostigao je ljubav – dostigao je Spasenje, i on je već u Carstvu Božjem, to se ne može oduzeti nijednoj ličnosti.
Hristos često u svojim izrekama i parabolama koristi temu prirode. To je, kao što znate – velika knjiga koja propovjeda o veličini Boga. Ponekad, prirodni život s pravom osuđuje čovjeka. Ne zaboravite, prorok Isaija kaže: Vo poznaje svog vlasnika, i magarac svoga gospodara, ali moj narod svjetlost ne uzima u obzir (Is.1, 3). Nastavljajući ovu temu, A. Sent Egziperi je napisao: „U našem svijetu, sav život teži da bude sličan, čak se i cvijeće, podjednako povija i miješa na vjetru, iako je ukrašeno različitim bojama, svi labudovi poznaju drugog labuda, a jedino ljudi se zatvaraju u svoju osamu. Kako nas odvaja jedne od drugih, naš unutrašnji svijet. „
Ako je cilj hrišćanskog života – postizanje ljubavi (.. Up 1 Kor 14, 1), onda je važno da poznajemo ove puteve. Pošto Boga, mi uglavnom pokušavamo da volimo kao bližnjeg, onda je za odgovor o tom putu veoma dragocjen savjet francuskog mislioca: „Ljubav – to ne znači da se gledamo međusobno. Ljubav – znači gledati zajedno u istom smjeru „.
Kada bi svaka zajednica ljudi gledala pažljivo prema drugima, ne tražeći da uvidi najmanji nedostatak u ponašanju voljene osobe, njegovom izgledu, karakteru, konačno, strasti koja pogađa svaku ljudsku dušu; trun u očima muža ili žene nikada ne bi bio pretvoren u brvno, i kada bi bližnjeg shvatali kao sliku Hrista, koji želi da služi u duhu brige i ljubavi – onda bi zaista bio preobražen naš život. Pogledajte u istom smjeru, u kome i Hristos i Njegovo Jevanđelje, ka vječnosti i Carstvu Božjem. Koliko je važno da se ovo razumije i, što je najvažnije, da se ispuni. Mi često govorimo o potrebi duhovnog razvoja i samoobrazovanja. Carstvo nebesko se nudi… (Mt. 11, 12), tj, duhovnim pregnućem zadobija. Ovaj rad se zahtijeva od sviju. Bez toga, Carstvo Božje ne vidimo kao i svoje uši. Istina – u Hristu, i poznavanje te Istine – iziskuje podvig, napor svih sila duše, naročito srca i uma.
Po mišljenju A. Sent Egziperija, „Istina ne leži na površini. Ako neka religija, određena kultura, neka mjera stvari ili oblik aktivnosti, više nego bilo koji drugi daju osobi osjećaj duhovne punoće, snage, za koju ni on sam nije znao da je posjeduje, onda je ta mjera stvari, ta kultura, ta forma aktivnosti istina čovjeka. “ Još dodaje da je“Istina ono što čini čovjeka čovjekom.“ – „Istina je ono što čini svijet jednostavnijim, nikako ono što ga vodi u haos.“ – „Istina – nije ono što se dokazuje. Istina jeste jednostavnost „.
Danas, više nego ikada, ljudi pate od usamljenosti. Često je neko sam i u svojoj porodici. Svi smo veoma podijeljeni. Po prihvatanju vjere, treba da tražimo prave prijatelje, rodbinu trenutno u duhu. Uostalom, pravi prijatelj jeste sladost života. A.Sent Egziperi, kao pilot, znao je vrijednost pravog prijateljstva i rekao o tome izvanredno: „Ne, niko neće zamjeniti mrtvog druga, stari prijatelji na brzinu se ne stvaraju. Nema blaga koje je skuplje od mnogih zajedničkih uspomjena, količine ozbiljnih poduhvata, iskustva toliko svađa, pomirenja, emocija. Takvo prijateljstvo jeste plod dugih godina „.
Čovjek koji može da bude pravi prijatelj, uvijek će da se posveti drugima. Dakle, on će zadobiti značajnu hrišćansku vrlinu – služenje drugima. Hrišćanstvo je uvijek u službi, žrtvovanju i posvećenosti. Kada počnemo sažaljevati sebe i voditi računa, poput starih službenika, o čemu je pisao A.Sent Egziperi: „Stari zvaničnik! Ti si napravio miran mali svijet, čvrsto zatvarajući sve izlaze na svjetlost, kao termit. Ušuškan si, sklonio si se u uskogrudne inertne navike, u provincijsku učmalost. Ti si napravio bedem od siromašnih i sakrio se od vjetra, od talasa i zvijezda. Ne želiš da te ugrožavaju veliki zadaci, jer si toliko truda uložio da zaboraviš da si čovjek. Glina, od koje si stvoren, osušena je i otvrdnula, i ništa na svijetu neće moći da probudi u uspavanog muzičara, ili pjesnika ili astronoma koji je nekada možda živeo u tebi. “
Možemo zaključiti naše razmišljanje o smislu života riječima Malog Princa i njegovog prijatelja Lise: “ Budno je jedno srce. Bitno je nevidljivo golim okom. Ne zaboravi: ti si zauvjek odgovorni za sve one koji si odnjegovao … „. Koliko je važno – da vidimo srce. Videvši Boga, bližnjega, svijet koji nas okružuje …
Osnovni uslov za to jeste čistoća srca. Ona je dostiže dugim, teškim i krotkim radom, uz pomoć Boga. Ponekad dižemo ruke od tog rada, čini nam se da se ništa ne dešava, da tapkamo u mjestu. Ali to nije slučaj. Bogu je važan svaki napor od strane čovjeka. Hristos je uvek tu i spreman da dođe u pomoć. Potrebno je da se tvrdo vjeruje. Hristos i jeste to najvažnije što oči ne mogu da vide. To zahtijeva sozercanje srca. Ali, srce mora da bude meko, dobro i čisto, jer Blaženi su čisti srcem, jer će Boga vidjeti (Mt 5: 8.).
Prevod s ruskog jezika: Aleksandar Živković
