Potrebno je samo razmotriti prigovore koji se upućuju intelektualcima pa da se oni osjete velikim krivcima. Osim toga, pada u oči da su ti prigovori posvuda isti. Tako, na primjer, kada sam čitao brojne članke Japanske revije, prevedene na engleski za zapadni svijet, saznao sam da je u Japanu, poslije epohe Meiji, postojao razdor između političke vlasti i intelektualaca: poslije rata, naročito između 1945. i 1950, govorilo se da su intelektualci uzeli političku moć i učinili mnogo zla.
Ako se čita naša štampa, stiče se utisak da su u istom periodu vladali i u Francuskoj i izazvali katastrofe: bilo je to kod vas kao i kod nas poslije vojnog sloma (mi naš nazivamo pobjedom, a vi vaš porazom) period remilitarizacije društva u korist hladnog rata.
Intelektualci nijesu ništa razumjeli u ovom procesu. Ovdje ih kao i kod nas optužuju iz istih žestokih i kontradiktornih razloga.
Kod vas se kaže da intelektualci postoje da bi čuvali i prenosili kulturu; dakle, oni su po prirodi čuvari koji su se prevarili u pogledu svoje dužnosti i svoje uloge i koji su postali kritičari i negatori time što su, stalno napadajući vlast u istoriji svoje zemlje vidjeli samo zlo. Prema tome, oni su se u svemu prevarili, što ne bi bilo tako ozbiljno da u svim važnim prilikama nijesu varali narod.
Varati narod! Time se želi reći: postići da narod okrene leđa svojim vlastitim interesima. Zar, dakle, intelektualci raspoložu nekom moći na istom području kao vlast? Svakako ne. Čime se intelektualci odvajaju od kulturnog konzervatizma koji određuje njihovu akciju i njihovu dužnost, s pravom im se prebacuje da postaju nemoćni: ta ko ih sluša? Dodajmo tome i njihov dogmatizam: oni se pozivaju na nepovredive ali apstraktne principe da bi odlučivali o onome što treba činiti. Ovdje se, naravno, cilja na marksizam; time se zapada u novu protivurječnost, pošto se marksizam u principu suprostavlja moralizmu.
Da li je moguće, uprkos njihovim protivurječnostima, pronaći smisao zajednički svim ovim kritikama? Da, recimo da se sve one inspirišu temeljnim prigovorom: intelektualac je neko ko se miješa u ono što ga se ne tiče i polaže pravo na osporavanje cjeline naslijeđenih istina i ponašanja koja se njima inspirišu u ime globalne koncepcije čovjeka i društva – koncepcije koja je danas nemoguća, dakle, apstraktna i pogrešna – pošto se razvijena društva određuju ekstremnim mijenjanjem načina života, socijalnih funckija, konkretnih problema … Dakle, istina je da je intelektualac neko ko se miješa u ono što ga se ne tiče. Najdirektniji neprijatelj intelektualcu je onaj kojeg ću ja nazvati lažnim intelektualcem, a kojeg su još nazvali i psom čuvarem, kojeg je stvorila vladajuća klasa da bi branio partikularističku ideologiju argumentima što se smatraju strogim – to jest, argumentima koji se pokazuju kao rezultati egzaktnih metoda. Svi tehničari praktičnog znanja nisu još intelektualci, ali se oni regrutuju između njih – i samo između njih. Intelektualac je sam, jer ga niko nije opunomoćio.
Preveo: Mirko Zurovac
