Piše: Dragan Bogutović
Imali smo u isto vreme Dositeja Obradovića, koji je sav okrenut Zapadu, bio zdrav duh, trezven, zemaljski, i Zaharija Orfelina, koji je bio vrlo samonikao.
Dakle, jedan pesnik sna kao što je bio Orfelin i jedan realista Dositej. Živeli su paralelno a bili izvanredno različiti.
Na ove reči mudrog i visprenog Borislava Mihajlovića Mihiza podseća istoričar književnosti Nikola Grdinić (1951), u po mnogo čemu izuzetno značajnoj knjizi „Zaharija Orfelin“ (u izdanju „Prometeja“), posvećenoj jednoj od najznačajnijih ličnosti srpske kulture 18. veka.
– Knjiga je nastala kao reakcija na opažanje nedostatka tumačenja onoga što je Orfelin stvorio, naročito sagledavanja njegovog dela kao celine. Bio je pesnik, istoričar, kaligraf i bakrorezac, uz to još i teolog, reformator jezika, pisac školskih udžbenika, izdavač, pokretač prvog časopisa kod Srba, prevodilac – ističe Grdinić.
– Cilj nije samo razumeti i objasniti šta je to Orfelin radio u prošlosti, i koje je njegovo mesto i značaj u kulturnoistorijskom razvoju, već i uspostaviti komunikaciju sa Orfelinom i ukupnom prosvetiteljskom tradicijom sa vremenom u kojem živimo.
Rođen je u srpskoj porodici u Vukovaru 1726. gde je završio osnovnu školu, a srednje obrazovanje najverovatnije stekao u Novom Sadu, u kome je izabran za učitelja. Iako je celog života bio u vrlo bliskim vezama sa crkvenim krugovima, nije hteo da se zamonaši.
Naprotiv, oženio se osamnaestogodišnjom Anom koja je ubrzo umrla rađajući mu sina Petra.
– Bio je dobar hrišćanin, teološki obrazovan ali nije čovek crkve, već radi za nju, ima građanski oblik svesti i u egzistencijalnom smislu usmeren je ka umetničko-zanatskoj delatnosti. Njegova shvatanja zajednice kojoj pripada nisu utemeljena samo u verskoj pripadnosti, mada mu je ona važna, već i u svetovnoj tradiciji, narodnoj kulturi i u istoriji – ističe Grdinić.
Živeo je u Sremskim Karlovcima, Temišvaru, Veneciji, Beču i umro u 59. godini od tuberkuloze pluća u Novom Sadu, gde je dane provodio pod pokroviteljstvom episkopa Šakabende. Kao pesnik oglasio se „Odom Hristu“ 1760. koju je izrezao u bakrorezu, a sledeće godine je u venecijanskoj štampariji štampao „Gorestni plač“. Pesma je cenzurisana, a tiraž gotovo uništen jer je sadržavala kritičko stanje srpskog naroda u Austrijskom carstvu i u tom kontekstu i kritiku oportunog stava Srpske crkve. To će biti tema i sledeće pesme „Plač Serbii“ (1762/63) koja je po mnogim mišljenjima njegovo najbolje pesničko delo, buntovničko, antiaustrijsko, patriotsko, koje je objavio u dve verzije, narodnoj i crkvenoslovenskoj.
Sa ovim pesmama Orfelin je, naglašava autor knjige, postao prosvetiteljski pisac, pravi Orfelin. Obe pesme u klici sadrže dve oblasti njegovog delovanja, religijski i svetovni. To je jedna od njegovih ključnih ideja, spajanje vere u Boga sa prosvećenim razumom.
Uz napomenu da je u naučnoj literaturi definitivno utvrđeno mišljenje da moderna, novovekovna umetnička srpska poezija počinje od Orfelina, što je prvi izrekao Lazar Bojić 1815. kao i Vuk Karadžić u pismu Dubrovskom, autor knjige kaže:
– Glavni način širenja njegovih pesama bio je putem prepisa. Istraživači rukopisnih pesmarica od druge polovine 18. do prve polovine 19. veka konstatovali su: „Od starih, umetnički poznatih i ranije objavljenih pesama u narod je ponajviše ušlo Orfelinovih“.
U Veneciji je 1768. objavio „Slavenoserbski magazin“ prvi srpski časopis za kulturu u čijem je predgovoru izneo ideje o neophodnosti građanske prosvećenosti. Autor je prvog srpskog bukvara iz 1767. po kojem su učile brojne generacije, a njegovo najobimnije delo je „Žitije Petra Velikog“ u dva toma. Drugo izdanje štampao je u veoma luksuznoj opremi sa bakroreznim kartama, portretima i medaljama sa posvetom Katarini Velikoj. Knjiga je vrlo brzo objavljena u Sankt Peterburgu a njome su se koristili Puškin i Njegoš u „Gorskom vijencu“. U predgovoru ovog dela Orfelin je zabeležio: „Čitanje knjiga bilo mi je jedina akademija i najveća nauka“.
Orfelin je štampao i „Večiti kalendar“ u Beču 1780. a tri godine kasnije i knjigu „Iskusni podrumar“ sa nekoliko stotina recepata za spravljanje vina i mnogih drugih pića, napitaka i lekova sa uputstvima o načinu berbe i sušenja lekovitog bilja. O ovim delima Dimitrije Ruvarac je zapisao:
– „Večiti kalendar“ i „Iskusni podrumar“ bili su od velike koristi našem narodu. Ista je dela za dugo i dugo naš narod u slast čitao. U ono doba, a i docnije, naš narod ih je razumeo, jer je tada i poslednji majstorčić slavenizirao.
Ostajući u jednom trenutku bez kuće i imanja, Orfelin je tri godine živeo u fruškogorskim manastirima Beočinu, Grgetegu i u Remeti, ne uvek u najsrećnijim uslovima. Početkom 1783, na preporuku arhiepiskopa i mitropolita Mojseja Putnika, dobio je mesto korektora u bečkoj štampariji Josifa Kurcbeka, koji je imao privilegiju za štampanje ćiriličnih knjiga u čitavoj monarhiji. U toj štampariji izradio je niz bakroreznih listova koji spadaju u najveće domete srpske grafičke umetnosti. Postao je član akademije prvog bečkog bakroresca Jakoba Matijasa Šmucera, a istovremeno je primljen u novoosnovanu Akademiju slobodnih umetnosti. Među 15 bakroreza su i „Raspeće Hristovo“, „Vavedenje Bogorodice“, „Sveti Lazar srpski“, „Manastir Hilandar“, „Sveti Sava i Sveti Simeon“.
Studiju Grdinić završava opažanjem da je Orfelin, možda i ne želeći i ne misleći o problemu vremena u grafike i pesme unosio ciklično, eshatološko, istorijsko i prosvetiteljsko-progresivističko linearno vreme.
– Njegovo delo, kao i svako delo prošlosti sadrži mnoštvo glasova i svaki od njih trebalo bi posebno ispitati i proveriti u traženju komunikacijske veze sa našim vremenom. S jedne strane kontekst iz koga ga čitamo utiče na razumevanje naše prošlosti, s druge poznavanje prošlosti omogućava nam drugačije, ili bolje viđenje svog vremena – zaključuje Grdinić.
Deo istorije Evrope
– Orfelin sa svojim prosvetiteljskim programom u Habzburškom carstvu u okvirima srpske zajednice objedinjene teokratskom unutrašnjom upravom, započinje programski i u praksi delovati šezdesetih godina u pravcu promena koje će tek osamdesetih godina postati reformska politika države u kojoj je živeo. Nije bio samo srpski prosvetitelj, već je i deo istorije prosvetiteljstva u Austrijskom carstvu i Ugarskom kraljevstvu, tek potom, gledano šire, deo je evropskog prosvetiteljskog idejnog pokreta – beleži Grdinić.
Izvor: Novosti
