Piše: Prof. dr Radoje V. Šoškić
Pojam post-istina (eng. post-truth) prvi je skovao američko-srpski dramski pisac, scenarista i romanopisac Stiv Tešić 1992. godine u eseju za časopis Nacija (eng. The Nation). Tešićeva formulacija bila je gotovo proročanska: nakon niza političkih afera, skandala, rata u Vijetnamu i sistematskih laži, američko društvo nije posegnulo za istinom kao za instancom oslobođenja, već je, iz komfora i pragmatičnih potreba, odlučilo pristati na život u laži. Riječ je o svojevrsnom egzistencijalnom izboru: ne radi se više o prevari odozgo, o manipulaciji kojoj se pasivno podliježe, već o dobrovoljnoj kapitulaciji odozdo — o spremnosti društva da se odrekne istine zarad psihološke sigurnosti, političke lojalnosti ili emotivnog komfora.
Takav uvid otvara dublji filozofski horizont unutar kojeg istina više ne figurira kao temeljna kategorija i čvrsta osovina zajedničkog života, nego se transformiše u varijablu, u jednu od opcija u mnoštvu diskurzivnih konstrukcija, koja je podložna tržišnim, političkim i afektivnim strategijama. Post-istina, dakle, nije puka zamjena istine lažima, nego uspostavljanje nove semantičko-ontološke konfiguracije u kojoj vrijednost tvrdnje ne zavisi od njene istinitosti, već od njene upotrebljivosti, emocionalne privlačnosti i performativne snage. Ontološki, to znači da istina gubi status neupitnog temelja realiteta, a epistemološki da više ne posjeduje privilegovanu funkciju kriterijuma znanja. U post-istini, realitet se ne otkriva, nego proizvodi: svijet nije horizont prema kojem se spoznaja usmjerava, već plastična masa koju oblikuju mediji, algoritmi, politike i psihološke potrebe.
Prof. dr Radoje V. Šoškić: „Kvaka 22: sloboda kroz negaciju“
Kasnije će Ralf Kiz, u knjizi Era post-istine: neiskrenost i obmana u savremenom životu (2004), precizno detektovati radikalan pomak u društvenoj percepciji istine i laži. Ono što je u tradicionalnom moralnom imaginarijumu predstavljalo prestup i devijaciju — laž — u savremenom se društvu više ne doživljava kao narušavanje etičkog poretka, već kao prihvatljiva, pa i poželjna forma društvene interakcije. Laž prestaje biti skriveni prekršaj i prerasta u oblik očekivanog ponašanja; ona se više ne skriva s osjećajem stida, nego se plasira s prećutnim odobravanjem, kao neophodna strategija adaptacije u svijetu koji počiva na performativnim i retoričkim učincima. Time se briše ontološka razlika između istine i laži, pa se umjesto čvrste granice pojavljuje široka zona nijansi — „poboljšana stvarnost“, „poluistina“, „spin“.
Kiz taj proces razobličava kroz pojam „mekane istine“ (eng. soft truth) — hibridne konstrukcije koja ne operiše na binarnoj osi istine i laži, već zauzima treći prostor, zonu retoričke i emocionalne uvjerljivosti. U toj zoni nije važno da li iskaz odgovara stvarnosti, nego da li uspješno rezonira s očekivanjima publike, da li pruža psihološku utjehu, ili da li proizvodi željeni politički efekt. Radi se, drugačije rečeno, o kulturnoj klimi u kojoj se stvarnost sistematski ublažava, uljepšava i transformiše u „prihvatljivu verziju“ sebe same. Laž više ne razara društveni poredak, nego ga organizuje; ona postaje društvena vještina, sofisticirana tehnika samoprezentacije i kolektivnog opstanka u medijski zasićenom i informacijama prenatrpanom svijetu.
Taj pomak pokazuje da granica između istine i laži više nije ontološki jasna, nego fluidna i razvodnjena u polje diskurzivnih nijansi: od eufemizma i „bijele laži“ do političkog spina i propagandne konstrukcije. Posljedica je duboka normalizacija obmane: ona više ne pripada rubovima društva, već njegovoj samoj strukturi, postaje modus vivendi i regulator društvenih odnosa. Ako je za antičke filozofe istina bila ono na čemu počiva zajednica i smisao ljudskog opstanka, onda post-istina svjedoči o preokretu u kojem se istina od temelja preobražava u resurs – u pluralnu, relativizovanu i performativno upotrebljivu figuru. To označava ne samo sociološku pojavu, već i duboku epistemološku i etičku krizu u kojoj istina prestaje biti uslov mišljenja i postaje predmet manipulacije, potrošnje i emocionalnog izbora.
U ovom kritičkom presjeku moguće je razabrati tri ključne osovine koje strukturiraju fenomen post-istine: lingvističku, političku i epistemološko-filozofsku. Svaka od njih ne predstavlja samo analitičku dimenziju, već otvara fundamentalno pitanje o prirodi istine i njenom mjestu u savremenoj kulturi. Lingvistička osovina pokazuje kako se sama struktura jezika premješta i adaptira kako bi proizvela novu stvarnost; politička osovina otkriva simbiozu moći i manipulacije u kojoj istina gubi svoj autoritet; dok epistemološko-filozofska osovina problematizuje granice znanja, sumnje i racionalnog konsenzusa u epohi u kojoj se povjerenje u nauku i institucije sistemski urušava.
- Lingvistička osovina: prefiks post kao semantička detonacija
Prefiks post u terminu „post-istina“ ne nosi tek hronološki smisao „nakon istine“, već označava radikalnu transformaciju njenog statusa. U istom semantičkom registru u kojem nalazimo pojmove poput „postmodernizam“, „posthumanizam“ ili „postfaktičko društvo“, on ne signalizira prosto napuštanje prethodnog horizonta, nego njegovo preuređenje, preusmjeravanje i konceptualnu mutaciju. Riječ je, dakle, o semantičkoj detonaciji: istina se ne ukida, nego se rekonfiguriše. Ona ostaje prisutna, ali više ne kao transcendentni kriterij na osnovu kojeg se hijerarhizuju diskursi, već kao jedan od mnoštva konkurentskih proizvoda u polju značenja — proizvod koji se nadmeće s narativima emocionalne sugestivnosti, s imperativima političke instrumentalnosti i s logikom medijske efemernosti.
Upravo na ovom mjestu otvara se paralela s Orvelovim konceptom Novogovora iz romana 1984.: „Novogovor je bio zamišljen ne da proširi nego da suzi krug pojmova dostupnih ljudskoj misli, i toj svrsi je posredno koristilo smanjivanje broja riječi na minimum.” Orvel pokazuje kako se osiromašivanjem jezika osiromašuje i samo mišljenje: ono što se ne može imenovati, ne može se ni misliti, a ono što se ne može misliti, ne može se ni postojano živjeti: „Riječ slobodan je postojala i u Novogovoru, ali se mogla upotrebiti samo u rečenicama kao što su ‘Ovo sjedište je slobodno’ ili ‘Biću tako slobodan da vas zamolim za jedan žilet’. U starom smislu ‘politički slobodan’ ili ‘intelektualno slobodan’ nije se mogla upotrijebiti, pošto politička i intelektualna sloboda više nisu postojale ni kao pojmovi, zbog čega su nužno bile bezimene.“ Jezik u tom smislu nije neutralno sredstvo, nego ontološki i epistemološki horizont koji određuje granice stvarnosti.
Prof. dr Radoje V. Šoškić: „Kvaka 22: sloboda kroz negaciju“
No, dok je Orvelova vizija bila obilježena totalitarnom semantičkom represijom — brutalnom redukcijom rječnika, falsifikovanjem istorijskih činjenica i sistematskim brisanjem pojmova — post-istina se ne razvija putem zabrane, već putem inflacije. Umjesto represivne negacije, savremeno društvo suočava se s algoritamskim filtriranjem, trivijalizacijom i permanentnom distrakcijom. Jezik više nije zabranjen, već prezasićen; smisao se ne guši u tišini, već se rastvara u buci — u proliferaciji mimova, slogana i narativa koji privlače pažnju, ali je istovremeno rasipaju. U eri post-istine, politička moć ne zabranjuje, već preplavljuje: istina se ne zatvara u kavez, nego biva razvodnjena u mnoštvu konkurentskih, fragmentiranih narativa. Politička manipulacija više ne počiva na rigidnoj cenzuri, već na proliferaciji verzija stvarnosti, na proizvodnji tolikog broja „istina“ da sama mogućnost razlikovanja istine od laži postaje irelevantna.
Digitalni diskurs, oblikovan viralnim mimovima, emotikonima, sloganima i fragmentima, ne uništava istinu silom, nego je rastvara u površnoj ekspresivnosti. Paradoksalno, to znači da jezik post-istine nije osiromašen, već hiperprodukovan — ali upravo u toj inflaciji znakova, brzini cirkulacije i nestalnosti značenja dolazi do epistemološke dezorijentacije. Istina se više ne traži, ona se skroluje; ne otkriva se kroz argument, već se lajkuje kao afektivni impuls.
Filozofski rečeno, prefiks postu „post-istini“ ne znači napuštanje istine, već njeno premještanje u novi ontološki režim: iz statusa korelata stvarnosti, istina postaje estetsko-retorička funkcija diskursa. Ona više nije vertikala na kojoj se zasniva zajednički svijet, već horizont nestabilnih i promjenljjivih efekata jezika. Upravo zato, u epohi post-istine, govoriti o istini znači govoriti o načinu na koji se ona proizvodi, oblikuje i distribuira, a ne o njenoj korespondenciji s realitetom.
- Politička osovina: istina i moć u antitetičkom zanosu
Od Platona do Hane Arent, filozofska tradicija uočava temeljnu napetost između istine i politike. Istina, u svojoj ontološkoj i epistemološkoj dimenziji, pretenduje na stabilnost, univerzalnost i nezavisnost od interesa. Politika, naprotiv, ukorijenjena je u kontingentnom, promjenljivom i pragmatičnom, težeći onome što uvjerava i mobilizuje, a ne onome što je nužno i vječno. Arent u svojoj analizi jasno pokazuje da je politika strukturno neprijateljski nastrojena prema istini, upravo zato što se hrani i zasniva na narativima, retoričkom manipulacijom, kolektivnim sugestijama i performativnim činovima koji neizbježno instrumentalizuju i relativizuju faktičko.
U epohi post-istine, pak, taj antitetički odnos prerasta u destruktivnu simbiozu. Politika više ne stoji nasuprot istini kao njen protivnik, već je preuzima i preoblikuje: istina se redukuje na slogan, pojednostavljuje u formulu, prilagođava potrebama političke mobilizacije. Reinterpretacijom, rekonfiguracijom odnosno rekonstrukcijom istine politika stvara „funkcionalnu istinu” – diskurzivni artefakt čija vrijednost ne proizilazi iz korespondencije sa stvarnošću, već iz njegove moći da galvanizuje emocije i učvrsti kolektivne identitete.
Otuda je politika u post-istini paradigma proizvodnje stvarnosti: moć postaje sposobnost da se istina usmjerava kao performativni čin, da se iz mnoštva podataka i fragmenata konstruiše ona verzija stvarnosti koja najefikasnije mobilizuje. Post-istina, stoga, nije anomalija politike, već njena nova normativna matrica.
- Epistemološko-filozofska osovina: skepsa kao generator post-istine
Jedan od najplodnijih izvora post-istine jeste širenje skepticizma prema nauci i tradicionalnim oblicima epistemološkog autoriteta. Ovdje se ne radi samo o pojedinačnim devijacijama – teorijama zavjere, ravnozemljaštvu, antivakserskim narativima ili negacionizmu klimatskih promjena – već o simptomu dublje krize povjerenja. Taj simptom upućuje na fragmentaciju epistemoloških oslonaca i na gubitak konsenzusa o tome šta uopšte znači znati.
Skepsa, naravno, nije nova. Još od predsokratovaca i skepticističke škole antičke Grčke, filozofija poznaje tradiciju radikalnog preispitivanja izvora spoznaje. Piron iz Elide, začetnik skepticističke linije mišljenja, utemeljio je praksu epoché — uzdržavanja od suda — smatrajući da čovjek ne može sa sigurnošću tvrditi ništa o stvarima „po sebi“. Njegova skepsa nije bila destruktivna, već terapeutska: cilj nije bio uništiti pojam istine, nego osloboditi čovjeka od tiranije dogme i omogućiti mu stanje ataraksije, potpunog duševnog spokojstva i ravnoteže. U tom izvornom smislu, skepsa je bila metodološki instrument, prostor epistemološke poniznosti i mogućnost oslobađanja mišljenja i duha od prisile apsolutnih istina. Ona je, paradoksalno, bila u službi istine — ne kao dogmatske zaposjednutosti, već kao otvorenosti prema kompleksnosti stvarnosti.
Prof. dr Radoje V. Šoškić: „Kvaka 22: sloboda kroz negaciju“
Međutim, u današnjem dobu post-istine, skepsa poprima bitno drugačiji, gotovo patološki karakter. Ona ne oslobađa, nego paralizira — ona više nije put ka unutrašnjoj slobodi, nego postaje oružje fragmentacije i relativizacije. Umjesto da bude sredstvo otvaranja horizonata mišljenja, ona postaje generator epistemičke i psihološke nesigurnosti — stanje u kojem nijedna tvrdnja više nema dovoljno autoriteta da nadvlada šum, a nijedna zajednička istina ne može ujediniti društvo. Umjesto da bude most ka znanju, skepsa se pretvara u alibi za odustajanje od istine, u zaštitni mehanizam pred nelagodom stvarnosti. Umjesto Pironove smirenosti, imamo digitalnu kakofoniju; umjesto oslobađanja od dogmi, imamo proliferaciju pseudo-dogmi u formi teorija zavjere i proizvoljnih narativa.
U tom smislu, post-istina se rađa iz ambivalentnosti nauke. S jedne strane, nauka se percipira kao jedini pouzdani regulator stvarnosti; s druge, kao monolitna struktura čiji su zaključci uvijek podložni reviziji, pa time i sumnji. Svaka nova hipoteza, svaki revidirani model, svaki prelaz s Njutna na Ajnštajna ili s klasične biologije na genetiku, može se u popularnom diskursu interpretirati ne kao dokaz snage naučne metode, već kao znak njene slabosti. Tu se otvara prostor u kojem se pseudonauka i ideološki narativi predstavljaju kao legitimni „alternativni pogledi“.
Na toj tački post-istina otkriva svoju dublju filozofsku dimenziju: ona nije tek sociološki fenomen ili politička patologija, već simptom temeljne epistemološke krize. Ako je, u kantovskom horizontu, prosvjetiteljstvo bilo definisano kao „izlazak čovjeka iz samoskrivljene nezrelosti“, tada post-istina označava paradoksalni povratak u tu nezrelost — ali sada ne kao rezultat neznanja, već kao čin izbora. Subjekt u eri post-istine ne bira istinu zbog njene univerzalne vrijednosti, već naraciju, mit ili pseudonaučni konstrukt zbog njihove psihološke funkcije: oni pružaju osjećaj sigurnosti i identiteta u svijetu koji se raspada u fragmentima diskursa.
U tom svjetlu, post-istina se može razumjeti kao simptom epohalne krize racionalnosti. Dok je moderni naučni projekat počivao na ideji kumulativnog napretka, univerzalne validnosti metoda i objektivne provjerljivosti, post-istina raskida tu liniju i uvodi novu epistemološku matricu: matricu u kojoj je istina pluralizovana, relativizovana i svedena na performativnu upotrebljivost.
Ova kriza može se dublje sagledati kroz dvostruki horizont distopijskog mišljenja: Orvelov i Hakslijev. Orvel je u 1984. raskrinkao logiku totalitarne vlasti koja istinu uništava represijom jezika, podsjećajući da laž može postati institucionalizovana, ako moć kontroliše jezik i sjećanje. Novogovor i mehanizmi stalnog prekrajanja prošlosti pokazali su kako moć ne mora samo da zabranjuje ili cenzuriše, već može da izbriše samu mogućnost smislenog govora. Kada se pojmovi redukuju, a jezik sistematski osiromašuje, tada ne nestaje samo riječ nego i sama stvarnost: ono što se ne može izreći, postaje ontološki nemoguće. Orvelova vizija, dakle, počiva na negativnoj moći jezika – jezika koji guši i zatvara horizonte mišljenja, pretvarajući istinu u proizvod sile.
Haksli, nasuprot tome, u Vrlom novom svijetu pokazuje drugačiji, ali jednako opasan mehanizam: istina ne nestaje kroz represiju, već kroz inflaciju sadržaja i trivijalizaciju smisla. Ako kod Orvela opasnost leži u zabrani, kod Hakslija je u prezasićenju. Istina se rastvara u buci zadovoljstava, u beskrajnom nizu stimulansa konzumerističke kulture, u površnim zabavama i beskonačnim distrakcijama. Ovdje moć ne počiva na jeziku koji se osiromašuje, već na jeziku koji troši u inflaciji slogana, banalizuje i pretvara u pozadinski šum. Dok Orvel prikazuje nasilje nad subjektom, Haksli pokazuje kako subjekt samovoljno odustaje od istine u ime komfora, zabave i sigurnosti.
Epoha post-istine, paradoksalno, ujedinjuje oba modela. Ona istovremeno preuzima Orvelovu logiku manipulacije jezikom i Hakslijevu logiku trivijalizacije sadržaja. S jedne strane, diskurs se fragmentira, redefiniše i instrumentalizuje radi političkog efekta, dok s druge strane istina gubi na vrijednosti jer se utapa u beskonačnom nizu emocionalno privlačnih, ali intelektualno plitkih narativa. Rezultat je dvostruka destrukcija: represija jezika i inflacija sadržaja, što zajedno proizvodi stanje u kojem se istina ne osporava da bi se nadomjestila neistinom, nego da bi se izgubila sama potreba za istinom.
Prof. dr Radoje V. Šoškić: „Kvaka 22: sloboda kroz negaciju“
Imajući sve ovo u vidu, filozofska i akademska kritika epohe post-istine postaje imperativ odgovornog mišljenja: ne samo kao intelektualna dužnost, već i kao etička obaveza. Jer jedino kroz epistemološki svjesno i etički posvećeno promišljanje moguće je odoljeti dvostrukoj opasnosti – orvelovskoj represiji i hakslijevskoj trivijalizaciji – i obnoviti vjeru u istinu kao temelj zajedničkog života.
