Pipe: Prof. dr. Radoje Šoškić
Riječ je o hedonističkoj poplavi trivijalnosti, privida i površnih užitaka, koja ne prisiljava čovjeka da ćuti, već ga oslobađa od samog napora mišljenja. Dok su ranije epohe bile obilježene disciplinarnim aparatima, logorima i nasiljem nad tijelom, naše vrijeme sve očiglednije pripada tiraniji zadovoljstva – obliku moći koji ne udara bičem, nego zavodi šapatom; ne zastrašuje, nego umiruje; ne ponižava, nego uspavljuje. Time se, paradoksalno, sloboda sâma preobražava u instrument ropstva: čovjek se osjeća oslobođenim upravo onoliko koliko je lišen vlastite duhovne autonomije. Ova hipoteza se ne može razumjeti izvan šireg filozofskog horizonta koji spaja Platonovo nepovjerenje prema umjetnosti i mimetičkom prividu, distopijske intuicije Orvela i Haksilja, kao i savremenih teorija „društva spektakla“ i „ekonomije pažnje“ u digitalnom dobu. Na tom putu dolazimo do ključnog uvida: zabava nije samo neškodljiva razonoda – ona je paradigma moći u savremenom društvu.
U toj perspektivi, distinkcija između Orvelove i Hakslijeve distopije postaje presudna za razumijevanje našeg sadašnjeg stanja. Orvel je, u 1984, predvidio budućnost u kojoj se istina guši pod pritiskom straha, sile i nadzora: društvo logora, zabrana i Velikog Brata koji neprestano motri i disciplinuje. Haksli je, pak, u Vrlom novom svijetu anticipirao opasnost daleko zlokobnijeg oblika ropstva: svijet u kojem istina nije uništena zabranom, nego obesmišljena, zatrpana obiljem zadovoljstava, senzacija i trivijalnih slika. Orvel se plašio da će knjige biti oduzete silom; Haksli je predosjetio da one nikome neće biti potrebne, jer će biti zamijenjene bržim, lakšim i prijatnijim oblicima zaborava. Orvel je slutio represiju koja dolazi spolja, dok je Haksli vidio dobrovoljno potčinjavanje koje niče iznutra.
Postman prepoznaje da upravo hakslijevski scenario preovladava u digitalnoj epohi: represija nije neophodna tamo gdje su ljudi već okovani sopstvenom željom za razonodom; svijet u kojem ne živimo pod prijetnjom cenzure, već pod tiranijom trivijalnosti; knjige se ne spaljuju, ali se čitanje gasi u tišini digitalne buke; istina se ne briše nasiljem, već se rastvara u bezgraničnom mnoštvu slika i informacija koje sâme sebe troše; umjesto Velikog Brata koji nas nadzire, dobili smo mnoštvo ekrana koji nas neumorno zabavljaju; umjesto logora i zabrana, dobili smo „meki totalitarizam zadovoljstva“, u kojem subjekti sâmi pristaju na sopstveno ropstvo, zamjenjujući slobodu udobnošću, a mišljenje kratkotrajnom distrakcijom.
Ono što je kod Orvela bilo nasilje koje se urezivalo u tijela i jezik, kod Hakslija i Postmana postaje zavodljivost koja prodire u želje, navike i sâmu strukturu pažnje. Savremena individua više nije primorana da ćuti – ona je zavedena da ne mari; nije joj oduzeto pravo na riječ, nego volja za mišljenjem. To je suštinska razlika između dva oblika tiranije: prvi je brutalan, prepoznatljiv, utemeljen na strahu i fizičkom nasilju; drugi je neuporedivo opasniji upravo zato što je nevidljiv, jer djeluje kroz privid dobrovoljnosti, kroz mehanizme užitka, kroz obećanje sreće koje ne oslobađa nego vezuje. Ako je Orvelova distopija bila tiranija budnosti pod prisilom, Hakslijeva vizija otkriva tiraniju sna pod maskom zabave. Platon je u Državi uočio da umjetnost, muzika i pjesništvo nisu neutralne, već formativne sile koje oblikuju dušu i politički poredak. Njegovo nepovjerenje prema pjesnicima nije izraz neprijateljstva prema umjetnosti, već dubokog razumijevanja njenog političkog potencijala. Zabava formira etos zajednice. Ona proizvodi navike, usmjerava pažnju i određuje šta smatramo vrijednim. U tom kontinuitetu, Postmanovo upozorenje da živimo u dobu „razonode koja ubija“ samo je moderna verzija Platonovog uvida: onaj ko vlada zabavom, vlada dušom.
Prof. dr Radoje V. Šoškić: „Kvaka 22: sloboda kroz negaciju“
Postmanova kritika prevazilazi sociološko-politički horizont i dotiče sâmu teologiju kulture: pitanje zabave kao idolopoklonstva. Ono što je u njegovoj dijagnozi na prvi pogled tek „meki totalitarizam zadovoljstva“ u dubljoj perspektivi razotkriva strukturu religijskog privida. Savremeni svijet, odvojivši se od transcendentnog horizonta smisla, proizvodi vlastite bogove – idole spektakla, tržišta i ekrana. Riječ je o procesu koji biblijska tradicija prepoznaje kao najopasniji: zamjenu Boga slikom, istine prividom, smisla prolaznim užitkom. U tom smislu, savremena zabava može se shvatiti kao teološki fenomen: ona ne samo da oblikuje našu pažnju već preuzima funkciju koja je nekada pripadala religijskim ritualima. Spektakl zamjenjuje liturgiju, slavljenje potrošnje preuzima mjesto praznika, a masovna kultura proizvodi pseudotranscendenciju – iskustvo zanosa koje ne uzdiže čovjeka, nego ga vezuje za horizont trivijalnog i prolaznog.
Ovdje dolazi do izražaja i dublja analogija s biblijskim poimanjem idolopoklonstva. Idol nije samo „drugi bog“, već preobražaj istine u laž – poštovanje onoga što obećava život, a u sebi nosi prazninu. Tako je i sa zabavom: ona obećava oslobođenje, ali donosi pacifikaciju; nudi zaborav bola, ali i zaborav smisla. Umjesto vertikalnog otvaranja duše prema istini i transcendenciji, zabava zatvara čovjeka u horizontalni krug užitaka, gdje se svaka želja iscrpljuje u vlastitom zadovoljavanju, a svako iskustvo pretvara u potrošnu senzaciju.
U tom svjetlu, Postmanovo upozorenje nije samo kulturna ili politička opomena, nego i implicitno teološko pitanje: da li je savremeni čovjek izgubio sposobnost da razlikuje sveto od trivijalnog? Ako je, prema starozavjetnoj tradiciji, idol uvijek bio opasan jer nudi iluziju prisutnosti božanskog tamo gdje ga nema, onda se može reći da je savremena zabava postala najveći idol našeg vremena – idol koji se ne prepoznaje kao idol, jer ne zahtijeva žrtvu, već obećava beskonačni užitak. Ali, upravo u tome leži njegova pogubnost: dok su stari idoli tražili krv i prinose, moderni idol zabave traži samo pažnju, a time i sâmu dušu.
Stoga, filozofija, u svom izvornom sokratovskom smislu – kao oslobađanje od obmana, buđenje iz sna zabave i pripremanje duše za susret s istinom, danas nužno mora raskrinkati lažno sakralno u kojem se skriva nova forma ropstva, idolopoklonstvo zabave, jer je upravo ono najveća prijetnja slobodi duha.
Izvor: Dan
