Programski cilj većine partija u Crnoj Gori je da stimuliše gledaoca/birača i izoštri njegove lukrativne apetite, da ga učini ranjivim na utiske, lakovjernog primaoca virtuelne stvarnosti u kojoj je suspendovana svaka kultivacije i moral
Moj cilj je doći do kraja u miru sa sobom,
sa mojim bližnjima i mojom savešću.
Imamo dva života
i onaj drugi počinje u trenutku
kad shvatiš da je život samo jedan.
Mario de Andrade
Kada živimo u kritičnim istorijskim, političkim ili životnim prekretnicama, sve nas nagoni da se probudimo za suštinska pitanja, da se otvorimo za one zapretene perspektive koje nam daju mogućnost samoprevazilaženja i otkrivaju prostor slobode oslobođene od utisaka, vjerovanja, predrasuda, ostrašćenih zaključaka.
Tek kada shvatimo da život nije izmišljeni izgled niti poželjna bajka i kada se suočimo sa sopstvenom bolešću ili tuđom smrti postajemo spremni za dublja razmišljanja. Tako je i u politici kada se susretnemo sa nerazriješivim aporijama neispunjenih obećanja i lažnim izborima počinjemo onda da razišljamo o samoj politici i ljudima u njoj ali i o nama samima i našim krivicama.
Programski cilj većine partija u Crnoj Gori je da stimuliše gledaoca/birača i izoštri njegove lukrativne apetite, da ga učini ranjivim na utiske, lakovjernog primaoca virtuelne stvarnosti u kojoj je suspendovana svaka kultivacije i moral. Politika počinje i završava se u utiscima, osmišljava se i praktikuje marketinški. Zato se svaki smisleni dogovor u politici čini nemogućim, isključuju se a priori svako približavanje, svaki minimalni dogovor o nečemu, nešto što može da funkcioniše kao polazna tačka za društvenom kohezijom, zajedničko traženje izlaza iz socijalnog i politićkog ćorsokaka. Podjele u Crnoj Gori rezultat su naše nesposobnosti da „hristijanizujemo“ naše kulturne, karakterološke posebnosti, da ih prevedemo iz prostora psihologije sekte u predlog sa univerzalnim ciljem postojanja istinske zajednice suživota svih građana. A za to prevazilaženje polarizirajućih jednostranosti potreban je slobodan čovjek, što pretpostavlja kritičko mišljenje, spremnost na nepristrasne kritike, a samim tim i oslobađanje od sebičnih i interesnih impulsa. Slobodnom čovjeku je kako je govorio mitropolit Amfilohije tijesan i makrokosmos a partijskom čovjek koji je zatvoren u hermetički, kvaziideološki mikrokosmos i koji je zarobljen u partijskim preferencijama svaki misaoni i duhovni napor počinje sa muvljom pameću i pogledom iz mišje rupe. Odustajanje od pamćenja, misli i rasuđivanja, posebno u partijskim „inkubatorima“, sluti na epidemijsku bolest u kojoj gubimo ne samo zdrav razum već i elementarne reflekse samopoštovanja i samoodbrane. Kroz politiku utisaka stvara se i rađa novi antropološki tip gledaoca i slušaoca koji razvija psihologiju navijača sličnu onim u navijačkim grupama na raznim stadionima.
A to onda ima posledice na mentalitet i način razmišljanja, posledice na ponašanje, ukuse, sklonosti i vrijednosne sudove. Takva navijačka ostrašćenost i pristrasnost onda posredno ili direktno, onemogućuje svaku društvenu (čitaj partijsku) kritiku, konsoliduje uslove koji čine beskorisnim ili opasnim osporavanje tvrdnji koje ne idu na ruku partijskom rukovodstvu. Beskrupulozna laž, bezobrazluk i drskost, kukavički stil, nepristojnost, indirektne ili direktne prijetnje, vulgarne insinuacije prepoznate su kao „legitimno“ sredstvo političke borbe.
U režimu partijske diktature, progon neistomišljenika je istrebljujući i besprekorno metodizovan. Odisej Elitis, veliki grčki pjesnik poznavajući iskustvo njegovog naroda ne bez ironije je zaključio: „I jedni i drugi su dobri ako su na našoj strani, a svi loši ako su na drugoj strani, nema načina da ih drugačije razdvojimo“. Čak i čovjek sa najčistijim pobudama i principima ako pristupi političkim strankama, njegov moralni senzibilitet će biti kidnapovan i ucjenjen da podržava partijsku zabludu i prevaru zbog obećanja boljeg sjutra. Ljudi u partijama postaju podložni ideološkoj komodifikaciji, psihološkom prisvajanju, simboličkoj izopačenosti. A kada nema iskrenog pokušaja za razumjevanje stvarnosti izvan partijske dioptrije onda nema ni mogućnosti, pa čak ni nade za promjenu. U Crnoj Gori se produkuju i nove stranke i „nova generacija“ političara ali nije uspjelo da se stvori kod tih „novih“ stranaka i „novih“ političara (osim u rijetkim i izuzetnim slučajevima i to kod dvojice „starih“ političara) drugačiji jezik, drugačiji način razmišljanja, drugačija tačka gledišta. Starom broju političara „solunaca“ pridodaju se novi „bolonjci“ koji su beznadežno isti kao politički kadrovi reciklirani u partijama poslednjih tridest godina, identični primjerci sa čak usavršenim programima za obmane i laži. Najbolji primjer je nedavna sjednica Glavnog odbora Pokreta Evropa sad. Kada je jedna od dvije poslanice iznijela drugačije mišljenje u odnosu na većinu članova Glavnog odbora jedan od samonarečenih kandidata za ministra je partijski ostrašćeno i primitivno dobacio dotičnoj poslanici „Izdajice“ upućujući joj što javno a ponešto i tajno indirektne prijetnje. Samo je troje članova Glavnog odbora protestvovalo na takav ispad i način komunikacije. Nije bilo izvinjenja niti očekivane osude u našim medijima. Predsjedavajući nije ništa rekao. Pomislio sam da je Crna Gora stvarno tada postala Singapur. Otac singapurskog ekonomskog buma i dugogodišnji bivši premijer Li Guangjao je svojevremeno dok je vladao predlagao da glas muškaraca na izborima vrijedi dva glasa a žena jedan. Možda bi ovi iz PES-a mogli unaprijediti ovaj predlog da glas jedne žene vrijedi jedan glas a da joj u međuvremenu život ne vrijedi ništa a za to će se potruditi već partijski Levijatani. I prije i poslije ovoga ispada na partijskim organima PES-a postojala je i postoji i u drugim partijama ali i u javnom prostoru ogromna geografija mržnje, mizogenstva, vjerske i nacionalne isključivost ali i političke netrpeljivosti i agresivnosti.
Sloboda je skupa i plaća se uvijek i svugdje. Ali ako ne možemo sastaviti Vladu po mjeri socijalne kohezije i socijalne energije, možemo političke neistomišljenike sačuvati od sopstvenih frustracija i izliva mržnje. Da bismo imali pravo na sopstveno mišljenje moramo prvo imati mišljenje a ono uvijek mora biti argumentativno zasnovano i drugo da bismo potvrdili to mišljenje ono mora biti osvjedočeno kroz benevolentnost, odnosno dobronamjernost koja nikad ma kako nam se činilo da je pogrešno i netačno drugo mišljenje, ne smije biti suspendovana. Moramo naučiti kako da razgovaramo i da razumijemo da i cilj političke prakse mora imati svoj smisao koji se ne nalazi u političkim partijama već u stvarnosti interpersonanog ogledanja. Bez srca i uma možemo ilegalno živjeti ali je uvijek bolje da legalizujemo svoje duše.
Brazilski pjesnik Mario de Andrade ima poetski savjet za kraj ali i za početak naših života:
„Nemam više vremena da se borim sa neostvarenim. Ne želim da budem na skupovima gde se ego naduvava. Ne mogu da trpim manipulatore i oportuniste. Nerviraju me zavidni ljudi koji pokušavaju da diskredituju sposobne da bi osvojili njihove pozicije, talente i dostignuća. Moje vreme je prekratko da bih raspravljao o naslovima. Želim sadržaj, supstancu, mojoj duši se žuri. Nije ostalo još puno slatkiša u kutiji. Želim da provedem život sa ljudima koje krasi istinska čovečnost. Ljudima, koji umeju da se smeju vlastitim greškama. Ljudima koji razumeju svoje predodređenje i ne kriju se od svojih dužnosti. Onima koji brane ljudsko dostojanstvo i žele samo da budu na strani istine, pravde i pravednosti.“
Izvor: in4s
