Živimo u društvu bez stida i srama. Društvu zaboravljenih vrlina o kojima tako malo znamo jer se u njima nijesmo obrazovali. A obrazovati se, po riječima Polibija, je jednostavno značilo ‘vidjeti jesi li dostojan svojih predaka’. Ali predak nije prosto onaj koji nam prethodi već onaj koji prenosi ono što je sačuvano od njegovih predaka. To je predanje, ne prošlost koja je nestala već odnos koji se međugeneracijski stvara. To je kulturni identitet i otisak u vremenu jednoga naroda. U Knjizi o filozofu Niče konstatuje da su istina i laž fiziološke. Dakle tiču se nečega što je saprirođeno našoj prirodi, što čini onaj karakter samog bića čovjeka a to znači da je čovjek jedino biće koje preuzima odgovornost za svoje postojanje i da je on uvjetovan ne mogućnošću izbora već odgovornošću u slobodi postojanja. Dok je postojalo predanja i predaka potraga za slobodom u Crnoj Gori se činila primarnom i samorazumljivom. Biti slobodan je značilo ne samo oslobađanje od spoljašnjeg tiranina već još više od onih unutrašnjih imulsa koje upravljaju njegovom egzistencijom, onih animalnih instinktivnih poriva i samopouzdanja postojanja prepuštenog sudbinskim i stihijskim damarima. Tako se gradila zajednica u kojoj je odnos a ne lična korist bila dostignuće narodnog etosa. Ali ta kinonijska učilišta i svetilišta naših predaka koja su uzmakla pred nihilističkim ideologijama, pred kvazireligijama danas su „oslobodila“ zajednicu od svake budućnosti u kojoj je stid vrlina. Čovjek je jedino problematično biće na svijetu koje je herojski ranjivo i otvoreno za budućnost i za drugog. A problematično je biće čovjek ne samo što može da predvidi već i što je sposoban da gleda i unazad.
Uranjajući u svijet naših predaka mi danas možemo i da osvijetlimo i našu poziciju i to se najbolje može razumjeti u smislu osnovnih koncepcija istine, odgovornosti, stida i slobode. Stid je je svojevrsni metafizički deus ex machina naših života koji reflektuje napetost njenog posredničkog položaja.
Grčka riječ αιδως/aidos stid se etimološki oslanja na osjećanje stida koje proizilazi iz izomirfnim androgenih anatomskih osobina za razliku od praslovenske lekseme gdje stid ima tu metafizičku dimenziju jer dolazi od riječi stud, studen koja je izazvana ne termičkim već antropogenim razlozima. I da ovdje kažem da stid i sram nijesu isto i da nam refleksija jezika to potvrđuje jer sram dolazi od riječi šteta i on se odnosi na osjećaj prošlosti onoga retrospektivnog pogleda i on skriva čin bivstvujućeg dok je stid onoga budućnosti jer je on čuvar bića. Stid je naša čuvarkuća i stoga je pitanje budućnosti stida i pitanje opstanka homo pudicus ultimativno pitanje ljudskosti. Ditrik Bonhoeffer u svojoj Etici primjećuje da stid izražava prekid unutar ljudskog samoshvaćanja, razdvajanje koje upućuje na želju za izgubljenim jedinstvom. Mnogo ranije 1913. godine u jednom eseju koji će posthumno biti objavljen Maks Šeler o Stidu i osjećanju stida (Scham und Schamgefühl) biti na tragu u drugom smislu osjećanju stida. Za Šelera u ovom malo poznatom eseju stid je individualno, paradigmatično ljudsko iskustvo. Ne postoji, izjavljuje Šeler, „jasnijeg, oštrijeg i neposrednijeg“ izraza ljudskog stanja od stida koji potvrđuje da se čovjek nalazi između božanskog i animalnog. Stid je svojstven čovjeku upravo zato što su ljudska bića most, prelaz, dodirna tačka između suštinskog i stvarnog. Inherentan ovoj ljudskoj poziciji na sredini između Boga i životinje je „osnovni uslov suštine osećaj stida“. I prema Plesneru čovjek je dvosmisleno, otvoreno slomljeno biće. Jedan od dva jevrejska izraza za čovjeka u jevrejskom jeziku su Adam i Enoš. Imaju različite etimologije i ne mogu se povezati s tim što se Enoš pojavljuje više u poetskim opisima. Jedino u Ps 8, 4 stoje zajedno: „Šta je čovjek (enoš). ili sin čovečiji (benadam) da ga pohodiš?“.? Osnovno značenje ovoga Enoš se u jevrejskom kreće od „biti slab“ i „biti društven“. A to je ono što stid i konstituiše u polaritetima svijesti o zajednici i svijesti o sopstvenom biću. Zanimljivo ali ono što je ključno da se stid pojavljuje kao kategorija u pripovjesti o stvaranju čovjeka. Karmelo Dotolo ovo smatra veoma značajnim razmatranjem o stidu jer je ono smješteno unutar razmatranja o stvaranju kao paradigmatskom i arhetipskom prostoru za shvaćanje ljudskosti.
On će zapisati: „Gledati sram i stid u praiskonskoj povijesti shvaćenoj kao luk koji ujedinjuje slijed događaja, znači dati im hermeneutičku funkciju za biblijski humanizam koji ukazuje na nevidljivo i konfliktno lice čovječanstva, pozvano na odnos koji bi nadišao prirodu, želju, razum, i bez kojeg bi čovjek osjetio gorčinu svoje nehumanosti“.
U Prvoj Knjizi Postanja stid se pojavljuje u nagosti: „A bjehu oboje goli, Adam i žena mu, i ne bješe ih stid“. Stid je ovdje u drami stvaranja čovjeka kao granica između mikrokosmosa i makrokosmosa, između Stvoritelja i stvorenog i gdje eksofolijacija te granice uspostavlja stigmu kroz stid kojim se konvertuje drugost drugoga u stranost i simvol neuspjele egzistencije. Niče će na to odgovoriti da „u pravoj ljubavi duša pokriva tijelo“. Ona to ne prikriva iz stida niti ga tajnovitošću idealizuje. „Pokriti“ znači reći: prava ljubav daruje voljenom telu jedinstvenost, različitost, aktivnu drugost koju samo „duša“ prepoznaje u svakoj aktivnoj „ličnoj“ drugosti. Biti prihvaćen od Boga znači ponovno se vratiti na odnos koji se upisuje u logiku svijeta kao dar koji izokreće tumačenje ljudske prirode, koja se ne vidi više u dimenziji potrebe i želje, nego i u odgovornosti koja otvara drugačiju subjektivnost: onu koja se tiče drugosti drugoga. Iz tog ugla gledano teologija stida može se oblikovati kao predlog humanizma koji bi se znao kretati oko određenih važnih dimenzija koje ukazuju na mogućnost uspjele egzistencije. A za to je potrebno barem nekad da se postidimo. Za početak pred svojim precima.
Protojerej-stavrofor Boris B. Brajović
Izvor: Mitropolija crnogorsko-primorska
