Kada nastupi za nekoliko dana mjesec Ramazana, biće to prvi put poslije mnogo godina, bolje reći više decenija da beranski imam Rahim efendija Muratović i protojerej-stavrofor Dragan Ristić neće popiti zajedno kafu uz lokum. Otac Dragan, kako smo ga svi bez razlike zvali, omiljeni beranski sveštenik, preminuo je prošle sedmice, a nad odrom se od njega, pored mitropolita Joanikija, oprostio jedino imam Muratović.
Društvene mreže su bile preplavljene informacijom o tome kao o nečemu vanrednom, a za nas u ovom gradu to je bilo sasvim očekivano. Samo ko nije znao oca Dragana i ko ne zna imama Rahima, moglo mu je biti nešto u tome čudno.
Ovim činom, očekivano, samo je još jednom poslata slika iz Berana o skladnom suživotu hrišćana i muslimana u ovom sjevernom gradu, koja je dugo bila zamagljena političkim, ideološkim, i ko zna kakvim sve uticajima. Dobro je jednom prilikom napisala moja koleginica Nataša da je Berane bez ikakvog razloga baš u tom pogledu u medijima označen kao grad “babaroga”.
A onda je šira javnost mogla čuti imama koji na sahrani, među mnogobrojnim sveštenicima, kaže da ne vjeruje da je, poslije porodice, ikome žalije oca Dragana nego što je njemu. Da bi mogao zaplakati, ali da u skladu sa vjerom zna da je otac Dragan, poslije privremenog ovozemaljskog života, otišao u dženetske bašte, odnosno u raj, u ljepši i vječni život.
Rahim i Dragan bili su prijatelji preko trideset godina. Muratović je stigao na službu u Berane malo prije Dragana, kada nije bilo džamije u gradu, nego su se molitve obavljale u Vakufskoj kući, a otac Dragan onda, kada je u gradu, kako se moglo čuti, bilo svega tri porodice koje su lomile božićnu pogaču. Poslije dugog službovanja i jedan i drugi su mogli biti ponosni na svoju vjersku misiju. Vjera se i za muslimane i za hrišćane, poslije duge anateme, vratila na velika vrata, a sa njom i zaboravljeni običaji, čemu su upravo ova dva vjerska poglavara dala ogroman doprinos i lični pečat. Imama Rahima sam prvi put bolje upoznao 1988. godine kada je umrla moja stara majka. Otac me zadužio da se zahvalim građanima i da u to socijalističko vrijeme saopštim da će hadžinica biti sahranjena po svim vjerskim običajima. Od tada intenzivno komuniciramo.
Ne mogu se tačno sjetiti kada sam upoznao oca Dragana, možda onda kada sam prvi put otišao da zapalim svijeću za nekog prijatelja pravoslavca, koga sam noć ranije sanjao. Lako smo stupili u razgovor. Sjećam se da me je poučio gdje se pale svijeće za mrtve, a gdje za žive.
I od tada sam svaki put bio obradovan kada bih vidio oca Dragana i imama Rahima kako šetaju glavnom ulicom demonstrirajući uzvišenu misiju da smo svi isti, da smo svi jedno, i da smo svi prah i pepeo.
Činili su to, kako to efendija reče, i u vremenima kada su duvali neki teški vjetrovi.
Jednom sam negdje napisao kako je to njihovo prijateljovanje i redovno ispijanje kafe u nekadašnjoj “Laguni”, posebno u tim teškim vremenima, možda bilo prejako svjetlo za intelektualno slabovide i kratkovide, ali je na sveukupno stanovništvo Berana djelovalo melemno.
Mojoj radosti nije bilo kraja kada je organizovanjem prvog zajedničkog iftara Opština Berane preokrenula taj zlonamjerno nametnuti narativ o gradu sa prefiksom “četnički”. Rahim i Dragan su sa fotografijom odatle, sjedeci jedan pored drugog u vjerskim odorama, poslali iz Berana sasvim drugačiju poruku.
Tako je bilo i prošle godine u maju, kada je po prvi put efendija Rahim, sa novim gradskim Medžlisom Islamske zajednice, organizovao prijem povodom Bajrama u Vakufskoj kući. Bilo je to vjerovatno prvi put da je tu kročio predsjednik opstine sa saradnicima, predsjednik crkvene opstine, i naravno, otac Dragan. I sa ovog skupa je otišla potpuno drugačija slika Berana.
Upravo odatle mi je i ova, poslednja poslednja zajednička fotografija imama Rahima i oca Dragana. Nasmijani i veseli. Biće ovo, dakle, prvi Ramazan i prvi Bajram, da njih dvojica ne prošetaju zajedno i ne popiju kafu. Faliće nam da ih gledamo zajedno, ali sveštenstvo manastira i eparhije koji su zamolili imama da održi poslednje slovo nad Draganovim odrom, i imamova poruka da se život ne mjeri godinama već dobrim djelima, ostavili su amanet da ne dozvolimo nikom da napise više ni jedan naručeni grafit koji podriva temelje koje su postavili Dragan i Rahim.
Svi zajedno, a ima nas dosta i u mješovitim brakovima, i u skoro svakom mještovitom društvu na ulici ili u kafani, moramo nastaviti tamo gdje je njih dvojicu rastavila Draganova smrt, i demonstrirati svakodnevno da Berane nije grad “babaroga”. Ne samo da nije “babaroga”, nego da je primjer da suživot i multikonfesionalnost mogu samo obogatiti kulturu u nekoj sredini.
Ne znam zbog čega mi pada na pamet citat koji je moj uvaženi profesor, prvi sociolog religije u bivšoj SFRJ Esad Ćimić, napisao na početku knjige “Politika kao sudbina”, koja je, zapravo, predstavlja ispovijest njegovog staradalaštva u vrijeme socijalističke diktature. Citirao je Andre Žida koji je kazao “jer se ne može misliti a da se ne postoji, ali se može sasvim lijepo postojati a da se ne misli”. U tome je negdje i krajnja poruka koju su nam svojim druženjem slali otac Dragan i efendija Rahim. Ko je shvatio, shvatio je. Dužnost nam je da mislimo dok postojimo.
Ako je tu širinu mogao imati otac Dragan, bez obzira na vjerske kanone koje je morao poštovati, ko to od nas običnih smrtnika smije sebi dopustiti da postoji a da ne misli.
Iza druženja oca Dragana i efendije Rahima, od sada zauvijek, ostavljen nam je amanet da se ne izgubi tradicija i da već za ovaj Ramazan i Bajram, u maju za Vaskrs, posjetimo prvog komšiju druge vjere. I zajedno popijemo kafu.
Tufik Softić
Izvor: RTCG
