To je učinila sada u svojstvu poslanika (SDP) skupštinske manjine očigledno uznemirena jer je većina poslanika Skupštine Crne Gore predložila a gđa Đurović prihvatila predlog i usvojila Zakon o izmjenama zakona o izboru predsjednika Crne Gore koji skupštinskoj manjini ne odgovara i nije im se nikako – svidio.
Krivična prijava je podnijeta suprotno postojanju dvostrukog imuniteta poslanika (među koje nesporno spada i predsjednik Skupštine) iako član 86 st. 1 Ustava Crne Gore verbatim glasi: “Poslanik uživa imunitet. Poslanik ne može biti pozvan na krivičnu ili drugu odgovornost ili pritvoren za izraženo mišljenje ili glasanje u vršenju svoje poslaničke funkcije.”
Neznanje prava ne koristi nego je škodljivo. To svaki ozbiljan pravnik zna. Ali poslanik/ci koji su podnijeli krivičnu prijavu, znali su da su i ona (oni) krivično neodgovorni. Izvjesno je da se hoće stvoriti pritisak i drama kod javnosti , a unaprijed se zna da je posrijedi pravno najvulgarnija – farsa.
Dakle, poslanik/ci podnosioci krivične prijave su znali i mogli znati šta u Ustavu piše, naročito šta piše u normama koje se njih, poslanika, tiču. I za njih kao i za one (onu) koje su prijavili, što se blago rečeno treba nazvati glupošću i pravno prezreti – da ne postoji pravni laici na koje je adresirana ova – farsa.
Postojanje dvostrukog poslaničkog imuniteta svi poslanici “duguju” činjenici da oni zapravo izražavaju “suverenost građana” svake skupštine, u svakoj pravno uređenoj državi, svake pa i one minimalno civilizovane političke zajednice.
Postoje, i to da navedemo, dva “sloja” poslaničkog imuniteta:
1) imunitet neodgovornosti koji je apsolutan sa trajanjem do kraja života i
2) imunitet nepovredivosti koji znači da kraj poslaničkog mandata jeste “prelazak” poslanika na – redovan režim krivične odgovornosti – za razliku od imuniteta neodgovornosti koji je – apsolutan.
Po svojim dejstvima imunitet neodgovornosti znači da “krivični postupak ne važi za poslanike”, jer se tiče njegovih govora, uverenja, predlaganja, glasanja, svih poslsničkih dispozicija u bilo kojoj funkciji da ih poslanik vrši kao i izražavanja poslaničkih mišljenja čime se prosto rečeno – ne može ama baš nikako učiniti krivično delo.
Ovoga su poslanik/ci skupštinske manjine kao podnosioci krivične prijave bili svjesni: kao i svoje sopstvene krivične neodgovornosti i krivične neodgovornosti poslanika (ovdje predsjednika) koje ili koju su prijavili – i tako nepristojno – nesporno svjesno obmanuli crnogorsku javnost. Pošto su imali punu svijest da su kolege poslanici i naravno gđa Danijela Đurović (koje odn. koju su krivično prijavili jednako kao i oni potpuno zaštićeni dvostrukim imunitetom. Zato su lagodno podnijeli pa onda i javno (jadno) predstavili krivičnu prijavu da “zasene” laičku javnost: obmanjivački i tetralno. Očajnički a lakrdijaški.
Znaju i znali su da oni ili ona (svejedno) ne mogu krivično odgovarati, uprkos tome što su tim činom ostvareni svi potrebni elementi krivičnog djela lažnog prijavljivanja. Da nije tužno, bilo bi smiješno.
Vladan S. Bojić, advokat
