Nije bogzna kakvo čudo skovati riječ „najnajnija“ ali jeste podvig pjesnički kada Matija Bećković već uvodnim stihom poeme „Učini mi ljubav“ zakuca na vrata starozavjetnih proroka; te u stihu, „Učini mi ljubav dušo najnajnija“, u toj bravuri, koja može (po potrebi) zvučati i cinično („najnajnija“), prepoznamo prepjev na urbani idiom jedne drevnosti poznate pod nazivom „Pjesma nad pjesmama“.
Jedna od vrlina Bećkovićevih, još otkada se „udvarao nepoznatoj devojci/ u kanjonu Tare kod Kolašina“, jeste estetski čudesno i čudotvorno ukrštanje drevnog i urbanog idioma.
Ući u tumačenje poeme „Učini mi ljubav“, objavljene prvi put u kulturnom dodatku „Politike“, prije osam Gospodnjih ljeta, ambicioznog tumača može da dovede u sličan vrtlog rajskog nesnalaženja, u kojem se već nalaze egzegete i ostali tumači Solomonove pjesme.
Ali i to, što se „Pjesma nad pjesmama“ katkad dovodi u vezu sa mudrim Slomonom, što se naziva njegovim imenom, ima neke sličnosti sa statusom Matijine poeme. Obje poeme imaju, naime, dva osnovna nivoa značenja, što se skoro simultano razvijaju. S jedne strane, slave ljubav između dvoje ljubavnika, mladoženje i nevjeste, dok s druge strane slave Hristovu zavjetnu ljubav prema svojoj Crkvi.
Kada, dakle, slijedimo impulse urbane leksike skoro da čujemo „uobičajne“ fraze ljubavi, udvaranja. Tako pjesnik, primjera radi, kaže: „Pribrani cvete bobice i šnalo“; ili: „Učini mi ljubav za ljubav ljubavi“; ili: „Učini mi ljubav pošalji poruku/ i na daljinski spusti svoju ruku/ Ili se iz oblaka bez skajpa i sajta/ Linkuj bez linka i bez gigabajta“ – što bi sve moglo da „prođe“ kao estetski produktivno izjavljivanje ljubavi estetski vaspitanoj djevojci.
Pa ipak, smisao svakog stiha u poemi regulisan je njenom cjelinom, te pjesmu moramo pravilno čitati — kao molitvu Bogorodici.
Učini mi ljubav ne budi nenežna
U slepa vremena stidna beznadežna
Izvrnuo se kosmos na postavu
I okrenula nebesa na glavu
Porodi novu zvezdu nekretnicu
Neka izbaci svemir posteljicu
I rumena zora s naličja osvane
I objavi svetu sa suprotne strane
Kao spas i izlaz vodilja i vesnik
Jer Bog je velik i strašan je pesnik
Ako se u prvom susretu s poemom riječ „najnajnija“ po jezičkom osjećanju može prepoznati kao poetski kriptogram ili šifra „Pjesme nad pjesmama“, pojedine strofe otkrivaju da je pjesnik, zapravo, u punom intertekstualnom zamahu naslonjen na ovu starozavjetnu ljubavnu i mudrosnu pjesmu.
Učini mi ljubav janje nebodano
Čedo omiljeno zrno ovejano
Jagodo cvetiću ječmu mokra ptico
Strunico grlico ti jednomužico
Kulo što gleda ka Damasku gradu
Stado divokoza na gori Galadu
Ljubav je kao i jevrejska brava
Ko jednu otključa druge zaključava
Zapamti mi ime poznaj udostoji
Da mi se i smrt i život omoji
Kako vidimo, osnovni pjesnički (ljubavni) rekviziti koje Bećković primjenjuje u ovoj strofi, uz očigledne motive iz starozavjetnog svijeta, jesu upravo rekreirane slike, opisi, ljubavi iz „Pjesme nad pjesmama“. Pjesnik je uspio da primjenom tradiranih motiva i simbola doista prepjeva starozavjetnu drevnost, dočara i začara savremenog čitaoca, učini mu sasvim mogućnim razumijevanje poređenja drage, ili onoga što je predmet čežnje, tuge i ljubavi, sa darom Božije ljubavi.
Milorad Durutović
