Piše: Filip Dragović
Moj imenjak je juče demonstrirao neviđenu političku piruetu. U umjetničkom klizanju to bi pripadalo kategoriji „slobodnih stilova“, ali u politici nema druge riječi za to nego: prevara.
Naime, doći „na noge“ Darku Šukoviću, i tamo jadikovati na temu „kome je na srcu CG“, predstavlja pljuvanje po sebi. Sebi – dojučerašnjem, i sebi u svijetu neke političke perspektive.
Jer, šta je, u pozitivnom smislu, do sada obilježilo djelovanje URA-e, pa i ovog mladog čovjeka personalno? To su, ako se ne varam, borba protiv organizovanog kriminala na državnim adresama, i – potpisivanje TU sa SPC.
DPS sudije koče rad Ustavnog suda, a DPS „bojovnici“ ne daju Skupštini CG da radi
A šta je esencija Šukovićeve političke i medijske pojave? Pa upravo zaštita kriminalaca sa državnih adresa kao nacionalnih heroja, i besprizorno opanjkavanje SPC i konkretno potpisivanje TU od strane Dritana Abazovića.
Naravno da treba razgovarati, i da na mržnju treba odgovarati ljubavlju, ali prenebregavati činjenicu da je Šukovićev portal aktivni reaktor mržnje, i da sve i svakoga ko mu se nađe pod rukom zlorabi u službu svoje negativne ideologije, to ozbiljnom političaru ne bi smjelo biti dopušteno.
Jer, ovako, imenjak je poslao poruku da su mu bliži „srcu“ pljačkaši i foliranti sa kriminalnih barikada, od onih koji nijesu činili ni jedno ni drugo. I da su mu bliži oni koji Abazovića crtaju izdajnikom, od onih koji razumiju njegovo angažovanje oko TU kao državnički čin. No ovaj URAnak može imati samo jedan epilog. Kao u narodnoj poslovici: varanje zore. Odnosno, sunčeve svjetlosti, dana, istine…
