(Foto: Srpska Istorija)
U Crnoj Gori je juče na više mjesta u gradu obilježavana „Noć vještica“, praznik karakterističan za Zapadnu kulturu. Osim maskenbala u kafićima, organizovane su i humanitarne žurke, a za djecu u pojedinim vrtićima bio je pripremljen poseban program, pa su i u nekim televizijskim prilozima djeca objašnjavala kako treba ukrašavati bundeve i ići kod komšija za slatkiše.
Popularizovanje ovog praznika nema za cilj usvajanje nekih vidova zapadnog hrišćanskog obreda, u konkretnom slučaju kulta mrtvih i onoga što je za njega vezano u običajima evropskih naroda.Nego nam se medijski nemeće jedna banalizovana ljuštura tih običaja upodobljena hedonističkim potrebama medijskog spektakla i njegove publike. Dakle, imamo televizijsku i novinsku paradu tema koje su samo nominalno hrišćanske, a po svojoj suštini imaju domete jednokratne lake zabave
Takve teme se nameću publici koja „ne zna ni svoje otačke i predačke običaje“, pa samim tim predstavlja povoljno tlo za brzopleto uranjanje u tuđe idejne matrice.
Podsjetimo se da na isti dan, 31. novembar, pravoslavni vjernici praznuju svetog Luku i Petra Cetinjskog.
Zašto ’Noć Vještica’ a ne Sveti Petar Cetinjski? Zašto ova spoljašnja forma pomena mrtvih na Zapadu, a ne, recimo, naše pravoslavne Mitrovske zadušnice? Zašto ’Valentinovo’ kao dan zaljubljenih, a ne recimo spomen na Svetoga Valentina, mučenika i svjedoka ljubavi Božije i ljubavi među ljudima
Odgovor je dosta jasan.
Sveti Petar Cetinjski, pomen mrtvih i ličnost Svetog Valentina, ako se proslavljaju u crkvenom ambijentu, motivišu čovjeka da bude bolji, da misli o svojim nedostacima, da radi na njihovom prevazilaženju. U svakom slučaju, sjećanje na ove svetitelje i na naše pokojne pobuđuju u nama osjećaj odgovornosti za sopstvene postupke, rađaju neke moralne motive,
Na drugoj strani, rezanje bundeva za „Noć vještica“, slanje „sladunjavih“ poruka za dan zaljubljenih i slični običaji, predstavlja razonodu, „opušteno golicanje mašte i radoznalosti“.
Crkva propovjeda uravnotežen život u kome se zabava i odgovornost ne isključuju, nego se mudro nadopunjuju, ali mi smo danas zatrpani kvazi-kulturom koja i od Svetinje hoće da naprvi zabavu
Tržište ideja, obreda i kultova otvoreno je od kada postoji čovjek, i nije bilo istorijske epohe koja ne pamti miješanje, mijenjanje ili čak i nametanje kultova, proslava i vjerovanja koji dolaze iz drugih kulturnih sredina.
(Foto: Wallpaper Access)
Što su okolnosti nametanja bile sadržajnije (duhovna superiornost jedne kulture u odnosu na drugu, veći stepen prosvećenosti koji donosi neki kuturni izraz, ponekad čak i „gola“ politička sila, pa i sila medija), to je takvih nametanja i miješanja bilo sve više.
Mi smo danas, gledano politički i medijski, jedna ’gola ledina’ ili ’neograđeno dvorište’ u odnosu na zapadni kuturni uticaj, a pri tom, kako možemo čuti, u sklopu proklamovane ideologije evro-atlanskih integracija, smatra se čak i poželjnim da prema pomenutom uticaju ne treba imati nikakve ograde. Upravo to otvara prostor za nekritičko usvajanje „svega i svačega“ što dolazi sa Zapada.
A to ne da nije dobro nego je i žalosno
