Piše: Dušan Opačić
Esej Varlama Šalamova o Osipu Mandeljštamu predstavlja jedno od najdubljih svedočanstava o sudbini ruske poezije XX veka i o njenoj moralnoj otpornosti. To nije klasična književnoistorijska studija, niti memoarska beleška u uobičajenom smislu, već tekst koji nastaje na granici ličnog iskustva, istorijskog pamćenja i poetskog razmišljanja. Šalamov, kao preživeli svedok logorskog sistema, govori o Mandeljštamu ne kao o tragično stradalom pesniku, već kao o pojavi koja je nadživela sopstvenu smrt.
U početnoj tezi, da Mandeljštam nikada nije umro, Šalamov formuliše osnovnu liniju svog razmišljanja. Ovde nije reč o opštoj ideji besmrtnosti umetnosti, već o konkretnoj istorijskoj činjenici, o poeziji koja je preživela sistem čiji je cilj bio ne samo fizičko uništenje čoveka, već i brisanje njegovog glasa iz kulturnog pamćenja. U tom smislu, Šalamovljev esej stoji kao svedočanstvo da postoji nešto što ni logor ne može u potpunosti da uništi ni razori.
Šalamov ističe da je nemoguće zamisliti rusku liriku XX veka bez Mandeljštama, pozivajući se i na sud Marine Cvetajeve, koja ga je nazvala prvim pesnikom veka. Ovaj stav nije naveden kao puki autoritet, već kao znak da je Mandeljštam još za života i ubrzo nakon smrti prepoznat kao centralna figura moderne ruske poezije, uprkos zvaničnoj cenzuri i zabrani.
Posebno značajan deo Šalamovljevog eseja predstavlja polemika sa predstavom o Mandeljštamu kao pesniku, odvojenom od stvarnog života. Ta pojednostavljena ocena za Šalamova je duboko pogrešna. On pravi važnu razliku između književnosti kao estetskog utočišta i kulture kao unutrašnjeg moralnog oslonca. Mandeljštamova poezija, po njemu, nije zaklon iza kojeg se pesnik skriva, već sredstvo aktivnog otpora. Ovaj motiv povezan je sa Šalamovljevim shvatanjem umetnosti kao sile koja deluje, a ne kao ukrasa stvarnosti.
U tom kontekstu Šalamov uvodi akmeizam kao ključnu tačku razumevanja Mandeljštamove poezije. Akmeizam, koji se u istoriji književnosti često tumači kao reakcija na simbolizam, kod Šalamova dobija mnogo širi smisao. On ga vidi kao izbor jasnoće, konkretnosti i zemaljske stvarnosti u trenutku kada je iskušenje bekstva u misticizam bilo snažno. Taj izbor, po Šalamovu, nije bio samo estetski, već egzistencijalni.
Spisak sudbina akmeista koje Šalamov pominje, Gumiljov, Mandeljštam, Narbut, Ahmatova, funkcioniše kao svojevrsni letopis mučeništva ruske kulture. Ipak, uprkos tragičnim biografijama, njihova poezija nije postala mrtva forma. Naprotiv, ona je ostala živa upravo zato što je bila ukorenjena u realnosti, u telu jezika i u moralnoj spoznaji. Šalamov ovde razvija misao da veliki pesnici nalaze moralnu potporu u sopstvenim stihovima, ne u ideologiji i ne u veri kao bekstvu, već u poetskoj praksi.
Oštro suprotstavljajući akmeiste sa simbolistima, Šalamov tvrdi da bi većina simbolista, suočena sa istim istorijskim iskušenjima, potražila spas u religiji ili misticizmu. Kao primer navodi Vjačeslava Ivanova i njegov odlazak u katolicizam. Ovaj sud nije moralna osuda, već konstatacija različitih duhovnih strategija. Za Šalamova, akmeizam je pružio snagu da se ostane u svetu, a ne iznad njega.
Značajna je i Šalamovljeva misao o vernosti ranim poetskim principima. Mandeljštam i Ahmatova nisu osećali potrebu da se odreknu svoje mladosti i ranih poetskih uverenja. Nasuprot tome, Pasternakov put, od futurističkih početaka u krugu Centrifuge do kasnijeg odbacivanja sopstvenih ranih dela, Šalamov čita kao znak unutrašnjeg prekida. Taj prekid dovodi u vezu i sa nastankom Doktora Živaga, što predstavlja važan uvid u Pasternakovu biografiju i poetiku.
U završnici eseja fokus se pomera sa Mandeljštama na Nadeždu Jakovljevnu Mandeljštam. Šalamov je ne vidi samo kao čuvara rukopisa i sećanja, već kao samostalnu figuru kulturne istorije. Njegov tekst se ovde dodiruje sa njenim memoarima, Sećanja i Drugo sećanje, koji su odigrali ključnu ulogu u očuvanju Mandeljštamovog nasleđa. Misao da je ponekad živima teže nego mrtvima dobija punu težinu, pamćenje postaje oblik odgovornosti, a ne utehe.
Šalamovljev esej o Mandeljštamu, posmatran u širem korpusu njegovih proznih i esejističkih tekstova, pokazuje da poezija u XX veku više nije mogla biti nevina. Ona ili postaje deo otpora, ili se pretvara u dekor istorijskog zla. Mandeljštajm, onako kako ga Šalamov čita, pripada prvoj kategoriji. Njegova poezija ne spasava od stradanja, ali spasava od unutrašnjeg poraza, a to je u veku logora i ideologija možda i najviši domet koji umetnost može da dostigne.
Literatura:
Verzija eseja u elektronskoj biblioteci
Mandeljštajm u kontekstu Šalamovljevih eseja (portal „Gorьkiй“)
