Brano Mandić, Nikolaidis, „Čarli“ Ilić… O, kako su svi šokirani „incidentom” u danilovgradskoj policijskoj akademiji! Neko vidi povratak u 90-te, neko adolescentnu isfrustriranost, a neko, opet, ugroženost građanske Crne Gore. I svi su oni, iz neke, navodno, anti-DPS priče, samo ih je ovo zgražavanje nad pitomcima akademije ujedinilo… Pa onda, ne treba ih kažnjavati, nijesu „djeca kriva”, krivi smo mi svi „za ovo što nam se dešava”.
Ali, šta je to ujedinilo ove javne djelatnike? Kakva je to nevolja u pjevanju pjesama o Kosovu budućih crnogorskih policajaca? Možda je, zbilja, diskutabilno to što bezbjednjaci ove države imaju emociju vezanu za teritoriju susjedne zemlje – ali, gdje su bili ovi kritičari kada je administracija ove države našla za shodno da arbitrira u unutrašnjim temama susjedne države? Uprkos zvaničnom stavu Ujedinjenih nacija i većine zemalja na svijetu, uprkos većini planetarnog stanovništva – naša se država umiješala u unutrašnje teme Srbije i „priznala” tzv. Kosovo. Treba li napominjati da je to učinjeno protivno volji većine crnogorskih građana, po sopstvenom priznanju predstavnika bivšeg režima? Treba li dodati koliko je takav diplomatski incident suprotan tradiciji crnogorske spoljne politike, od kada ona postoji? I? Da li su Ilić, Nikolaidis i Brano tada imali neki stav, neku nelagodu savjesti po pitanju ugrožene demokratije i građanskog identiteta države? Ne. To je za njih bila real-politika, po principu: tako stoje stvari.
E sad, zaljubljenici u real-politiku nikako ne podnose realnost da Srbi (građani CG srpske nacionalne pripadnosti) čine trećinu ovdašnjeg stanovništva, a da građana sa nekim vidom srpskog identiteta (jezik, istorija, duhovnost ) ima bar 50% crnogorskog građanstva. Pa, ako ovim građanima, njihova „građanska” država otme i zastavu i himnu i jezik – onda oni nikako ne mogu da je vide kao „šansu” (što bi rekao BM ) nego prije kao zakidanje i nedostatak. Tim prije što njih ne zakida neka troma i neupućena administracija, nego evo ovi navodni glasovi „građanističke” savjesti. Ovi ljudi sa izoštrenim čulima za leptire i cvijeće, za bistre potoke i prava manjina… oni, njih, mlade i uskraćene Srbe, ne vide nigdje.
Za razliku od „Čarlija” Ilića, ja bih se radije zapitao, kakvu će mi građansku sigurnost pružiti onaj koji je, od svog tinejdžerskog uzrasta pa sve do uniforme, zakinut za pjesmu o Kosovu? Onu pjesmu koju su razvili i zvjezdama okitili Njegoš i kralj Nikola.
A za razliku od Nikolaidisa, ja ne bih omladincima sugerisao seks kao zamjenu za rodoljublje, nego bih gospodi analitičarima savjetovao razumjevanje i toleranciju prema drugim identitetima umjesto javnog masturbiranja koje nam serviraju svaki put kad se projavi makar i „s” od srpskog postojanja ovdje.
A Branu, kao i uvjek: čučni g. Mandiću! Nit je pristojno, nit izvidljivo raditi takve stvari oponašajući nekakvu uspravnost.
Milija Todorović
