Besjeda mitropolita Amfilohija izgovorena na Okruglom stolu „Vraćanje Njegoševe kapele na Lovćen – vraćanje smisla Crnoj Gori“, koji je održan u Nikšiću 9. maja 2013. godine u okviru manifestacije „Dani Svetog Vasilija Ostroškog“.
Protiv rušenja Njegoševe zadužbine tadašnji mitropolit Danilo Dajković je podnio tužbu. Sudski proces je trajao od 1970. do 1982. g. kada je on bio primoran da povuče za tužbu čuvši riječ Vidoja Žarkovića (člana Predsjedništva SFRJ): ‘da svi sudovi mogu donijeti odluku u njegovu korist, crkva se na Lovćenu neće graditi’“. Pričao mi je mitropolit Danilo na prenosu i osvećenju manastira Pive, kako mu je to Vidoje Žarković rekao. Onda je Mitropolit rekao, zašto da troši novac i vrijeme ako do gradnje crkve svakako neće doći i onda je tražio da se povuče tužba. Protiv toga je bio advokat Radović, i bio je ljut na mitropolita Danila, jer u tom trenutku već je – povodom te tužbe koja je trajala toliko vremena i tog sudskog procesa – bila određena komisija od Cetinjske opštine koja je trebala da izađe baš tih dana na Lovćen da se ispita mogućnost povratka crkve.
„Tužbu je bio podnio i zakoniti nasljednik dinastije Petrović, unuk kralja Nikole, na koga je i zvanično bila prenijeta u egzilu titula nasljednika trona (1921), knjaz Mihailo Petrović, u svoje ime i u ime porodice i bratstva Petrovića.“ To je još jedan podatak veoma značajan, da su Petrovići – zakoniti nasljednici kraljevske porodice Petrovića i prema tome i groba Petra II Petrovića Njegoša – podnijeli tužbu dokumentovanu. Međutim, od te tužbe se napravila bila bukvalno farsa, odugovlačeno je sve do rušenja crkve i završetka mauzoleja. Ona je odbijena kao neosnovana već 1963. godine, da bi njemu bilo saopšteno tek 1975. godine, kao da je neosnovana ta njegova tužba. „U svojoj tužbi knjaz Mihailo između ostalog navodi: ‘da nema primjera u svijetu da se zavjet i amanet narodnih velikana, kakav je genijalni Njegoš, od potomaka ne poštuje i ne brani od svakog napada i uništenja’, kao i da pokretanjem i vođenjem sudskog postupka želi ‘odbraniti od rušenja i uništenja crkvu Sv. Petra i grob Vladike Rada na Lovćenu’, tražeći da se ‘grob Petra II Petrovića Njegoša, koji se nalazi na kapi Lovćena – Jezerskom vrhu, proglasi nepovredivim, kako u svojim građevinskim, tako i u prirodnim djelovima tla koji mu nužno pripadaju’.”
Značajno je to što knjaz Mihailo traži ne samo zaštitu kapele nego traži i zaštitu Lovćena. Ja sam bio prošle godine, baš ovim povodom – prije nego što sam ovo pisao – prvi put na Lovćenu posle 1961. godine, kada sam bio na ustoličenju starog mitropolita Danila, pa je 13. jula bila velika svečanost na Ivanovim koritima. Tada mi je Lovćen ostao neizbrisivo u srcu, u umu i u očima i u viđenju, onakav kakav je bio – djevstven i čudesan sa tom crkvicom, onom travom žućenicom, sa onim stepenicama koje su išle od podnožja gore do same kapele… Sada je tamo onaj tunel, nešto najstrašnije… Garantujem da nema, ne samo u Evropi, nema u svijetu, na bilo kojoj planini takvog usjeka u utrobi jedne planine, jednog morbidnog klanja utrobe. To je sve utoliko strašnije što je sad, što je potpuno prirodno, sve to zarđalo, sve to stoji sad kao neka jadna i gadna, tužna ruševina kojom prolazite. Idete nekih pet sto tina stepenica nagore, a ne znate da li idete kroz predvorje pakla i ne znate gdje će vas izvesti taj čudovišni tunel koji je sve ružniji i ružniji, a ružan je bio od samog početka. Njime je unakažen Lovćen, a unakažen je i skidanjem njegove kape; unakažen je i onim mauzolejom koji je potpuno tuđ i mjestu i vremenu i ličnosti, ali eto vrijeme mu je takvo bilo…
„No, bez obzira na Njegoševu volju i amanet, na razum, savjest, otpor najznačajnijih tadašnjih poslenika duha i kulture, ne samo što je mauzolej podignut, nego je i Njegoševa zadužbina srušena bez ostatka. Nijesu uvažene ni odluke jedanaestočlane stručne komisije (1966) da se mauzolej podigne na Cetinju, kao ni mišljenja mnogih drugih ljudi od struke i nauke istog sadržaja.“ Dakle stručna komisija je 1966. godine tražila da se sačuva crkva a da se mauzolej podigne negdje na Cetinju; možda je bilo predviđeno da to bude iznad Cetinjskog manastira, gdje je mitropolit Gavrilo sasjekao onu stijenu sa Tabljom i gdje je već bio započeo da se gradi hram Svete Trojice i pribavljen je sav kamen. Poslije rata to je naravno zaustavljeno, pa su od tog kamena započeli da grade spomenik Lovćenskom odredu, pa je onda i to zaustavljeno… Moguće je, i kažu, da su tu planirali da postave mauzolej. Ja mislim doduše da je Lubarda predlagao, i potpuno mislim ispravno, da se mauzolej postavi iznad Ljetnje pozornice na Cetinju. Tamo ima jedan fini usjek i prostor gdje je mogao mirne duše da se podigne, ako već treba da se podigne mauzolej, a da se Lovćen i crkva na Lovćenu ne diraju.
Međutim, tu nije bilo logike, to je bila naredba. Kad čovjek sad sagleda sve to što se dogodilo, vidi da se to ne može objasniti ljudskom logikom, to samo može da se objasni nekim satanskim nadahnućem – to je satanizam, došao do svoga vrhunca. Satanizam kao nasilje nad prirodom, nad Lovćenom, nasilje nad čovjekom, pogotovo nad takvim čovjekom kakav je bio Petar II Petrović Njegoš; nad ljepotom ljudskoga lika i ljudskog djela i zavještanja, i nad ljepotom Božije tvorevine. Takva su čudovišta nicala u to vrijeme, i između dva rata – u vrijeme naci-fašističkog monumentalizma, kojim je očevidno i Meštrović u određenom stepenu bio nadahnut. Ovdje je čudan spoj između socrealizma boljševičkog i tog nacifašističkog faraonskog duha, koji je došao do svoga izraza na Lovćenu.
„Sam Vladimir Dedijer, član Odbora i zagovornik rušenja crkve, dobivši honorar za svoj Dnevnik, poklonjen njime Centralnom komitetu Partije, po savjetu Josipa Broza (‘Što ne bi dao taj honorar za mauzolej?’), dao ga je za mauzolej, ‘iako se’, kako sam kaže, ‘ni meni ne dopada mauzolej, jer je u duhu ove naše poslijeratne mitomanije’. Otkuda je, pak, došlo do te čudne simbioze meštrovićevskog faraonsko-rimskog paganskog duha vajarstva (nadahnutog savremenim mu zapadnim naci-fašističkim monumentalizmom) i staljinističko-brozovskog socrealizma, tj. duha takve ‘mitomanije’, jasno se vidi iz govora Veljka Milatovića na otvaranju mauzoleja 28. jula 1974. godine. Da bismo se, po njemu, vratili ‘autentičnosti i izvornosti’ Njegoša, ‘dužni smo da tumačenje njegovog djela, pjesničkog i državničkog, oslobodimo balasta romantičarske i folklorne naivnosti, pravoslavne i građanske mitomanije…’ Iza rušenja, dakle, pravoslavne crkve Sv. Petra na Lovćenu, kao zadužbine Njegoševe i Njegoševog djela, skriva se, u stvari, duh i ideologija rušenja samog ‘Gorskog vijenca’ i sveukupnog istinski autentičnog djela Njegoševog, a ne samo svjesno gaženje njegove volje i testamenta. Ovdje u potpunosti važi ono što je zapisano tih tragičnih godina: ‘Rijetko je u doba mira toliko sile primjenjeno protiv tolike nevinosti.’“ – čudesna rečenica.
„U kontekstu ovog treba dodati da je i Zavod za zaštitu spomenika, primoran da poništi svoju odluku iz 1961. o Kapeli kao nepovredivom istorijskom spomeniku, donio 28. februara 1969. odluku, ne o izvršenom kasnije uništenju hrama, nego ‘o prenosu Njegoševe kapele na drugo mjesto’. Čak je i SO Cetinje, glavni nosilac, po naredbi sviše, gradnje mauzoleja i rušenja crkve, 28. januara 1985. g. donijela odluku da se kapela sagradi od sa Lovćena zbačenog kamenja, pored hrama Preobraženja na Ivanovim Koritima; no pošto je Mitropolija, sa opravdanih razloga, odbila da uđe u Komisiju za gradnju, konačno je odlučeno (12. aprila 1985) ‘da se zasad ne gradi.’“ Tako sad imate onu gomilu kamenja na Ivanovim Koritima, od koga je već jedan dobar dio nestao.
„Sve ovo gore navedeno, kao i mnogo šta drugo, jasno potvrđuje da je pitanje Njegoševe zadužbine i zavještanja na Lovćenu ostalo otvoreno i da predstavlja jedno od sudbinskih pitanja oslobođenja Crne Gore od totalitarnog nasljeđa prethodne vlasti i zacjeljenja duboke lovćenske rane, kao i da je njegovo razriješenje bitno radi istinskog povratka pravu i pravdi i budućnosti Crne Gore i njenog sveukupnog naroda“, i sa tih razloga istupamo pred Vladom Crne Gore sa sledećim zahtjevom:
„Zahtijevamo obnovu crkve Sv. Petra Cetinjskog na Lovćenu, najstarijeg hrama njemu posvećenog, saglasno posljednjoj volji i zavještanju njegovog sinovca Petra II Petrovića Njegoša. Ako nije moguće podići je na istom mjestu (izgleda da je to atrijum mauzoleja) na kome je Njegoš svojom rukom položio kamen temeljac i na kome je bila sagrađena i obnovljena 1925. godine, podići je u neposrednoj blizini, na prostoru između izlaska iz (čudovišnog) tunela i atrijuma mauzoleja (tu postoje dva proširenja, na stazi prema mauzoleju, potpuno adekvatna za veličinu izvorne Njegoševe zadužbine, bez kasnije (1925) dograđene ograde)“, jedno divno mjesto na tom prostoru gdje može da se vrati crkva;
Drugo, „Stručni Odbor za obnovu hrama Svetog Petra i ispunjenje Njegoševog zavještanja i volje, koji će osnovati Vlada, obnavljaće izvorno crkvu kakva je bila prije austrijskog rušenja (1916).“ Tu sam namjerno podvukao izvornu crkvu, mada praktično i ova druga ništa nije bila nego izvorna, ali pošto sada neprekidno ponavljaju priču kako je to crkva kralja Aleksandra, kako je on to podigao u čast svoga sina Petra II Karađorđevića, pa otkud tamo Sveti Đorđe, a čak i ne znaju da je slava Petrovića Sveti Đorđe i da je otuda na crkvi bio onaj mozaik. Dakle, neka bude kako oni misle. Međutim, treba iskoristiti iskustvo „velikog arhitekte Nikolaja Krasnova, kao i sačuvani materijal srušene crkve na Ivanovim Koritima, oltarski žrtvenik – ploču iz prve crkve, sačuvanu (1925) u obnovljenom hramu, kao i ostale elemente iz njene unutrašnjosti (pohranjene, nadamo se, i sačuvane u Biljardi i kotlarnici zgrade Cetinjske opštine)“ – kažu da je to negdje tamo u kotlarnici Cetinjske opštine, ali treba vidjeti gdje se sve to nalazi;
Treće, „Meštrovićev mauzolej ostaje na svom mjestu, kao izraz duha svoga vremena, i njemu saglasnog mitomanskog tumačenja Njegoševe ličnosti i djela, samo sa tom bitnom razlikom što će zemni ostaci Vladike Rada biti po šesti put ekshumirani (nadamo se i posljednji), oslobođeni iz mauzolejskog podruma (=utamničenja) i vraćeni u njegov hram. Jedino tako će biti vraćeno Njegošu, njegovoj autentičnoj ličnosti i djelu centralno mjesto na Lovćenu, saglasno njegovom zavještanju i njegovoj žeđi za slobodom od svih fizičkih i metafizičkih okova. Od toga, njime zamišljenog i sagrađenog spomenika zaista ‘većeg i postojanijeg spomenika nema; piramide, grobovi egipatskih kraljeva, šta su drugo neg’ male gomile kamenja prema Lovćenskom vrhu, prema tome Vladičinom spomeniku. I kada na ovom svijetu nestane bregova i ljudi, još će trajati dva crnogorska kolosa: Lovćen i Vladika.’ (Ljuba Nenadović, O Crnogorcima, 1881)“. Ljuba Nenadović je to zapisao kao da je predvidio šta će se dogoditi sa crkvom na Lovćenu.
Nadamo se, i to je još jedna tačka, da će Vlada Crne Gore, „svjesna svoje državotvorne odgovornosti i odgovornosti prema Njegošu, imati dalekovidosti i spremnosti da zacijeli duboku i preduboku Lovćensku ranu, ako ne radi čega drugoga, a ono iz brige za bratsko pomirenje pravoslavnog korpusa Crne Gore, za vaspostavljanje prava i pravde u njoj a time iz brige za njenu istinsku budućnost. Jedno je od sunca jasnije: ko to smogne da učini, upisaće sebe neizbrisivim slovima u istoriju Crne Gore i ljudskosti. Jer tim činom nesumnjivo biće skinuto prokletstvo mitropolita Petra II Petrovića Njegoša sa Crne Gore i uopšte sa njegovog potomstva.“
I na kraju, „obnova hrama Sv. Petra Cetinjskog na Lovćenu i ispunjenje Zavjeta Njegoševog predstavlja neminovnost vaspostavljanja u Crnoj Gori istinske etičnosti i pravednosti ‘koje drže zemlju i gradove’. Apsolutno je sigurno da će se to dogoditi, prije ili kasnije; zato je istorijska prilika data našem pokoljenju da upravo ono to učini, svoga obraza radi i budućnosti radi Njegoševske Crne Gore. To će biti i najbolja provjera riješenosti Crne Gore da se na pravilan način uključi u zajednicu evropskih naroda, u društvo prava i pravde Božje i ljudske, kao i u Njegoša dostojno obilježavanje dvjestagodišnjice njegovog rođenja.“
U propratnom pismu g. Đukanoviću pridodao sam da ćemo ukoliko Vlada Crne Gore ne prihvati ovaj zahtjev Mitropolije, u šta apsolutno ne mogu vjerovati, biti primorani da sudski proces i tužbu zaustavljenu 1982. ponovo pokrenemo, i kod domaćih i kod međunarodnih sudova, podsjećajući ga u isto vrijeme da je Jezerski vrh, crkvina gdje je i podignuta crkva Svetog Petra, imovina Crkve bila i ostala i da je kao takva i upisana u katastru. Da imamo pravo da tražimo da se vrati crkva na svoje mjesto i da se Njegoš vrati u svoju crkvu i da se oslobodi iz tamnice.
Njegoš je u tamnici od sedamdeset i neke, sad se i ne zna kad su oni njega prebacili u onaj ledni zindan. Ko je bio gore zna kako je to – kroz onaj hodnik kad se prođe pa se onda tamo silazi nekim stepenicama, to je ledni zidan. Kada sam prošle godine bio tamo u junu mjesecu, to je samo kapalo odozgo sa onog mermera; a to je dolje napravljeno tako bezdušno, bez Boga, bez ičega… Siroti Njegoš, nije imao prilike ni da mu tu neko okadi mošti poslednjih 40-50 godina. Ali, nadam se u Boga da će doprijeti do uma i do savjesti onih koji su sada odgovorni i zaduženi, da će se ipak osloboditi tog totalitarnog nasljeđa i da će se ostvariti ovo što svi želimo, a želimo da se obnovi čitav narod.
