Da li je Demokratska partija socijalista i definitivno odustala od ambicije da opet bude veliki politički faktor? Da li je Đukanovićev bivši partijski hegemon svjesno odabrao format „ekstremističke političke manjine“? I ako jeste, zašto? Gubitkom vlasti i mogućnosti da iz državnih resursa hrane obimne partijske kapacitete, DPS je izgubio značajan dio i aktivista, i birača, ali i funkcionera koji su „preletjeli“ na stranu „oslobodilaca“.
Međutim, poziciju nultog koalicionog potencijala, DPS održava prije svega ekstremističkom i svađalačkom retorikom, i upornim recikliranjem tema iz prošlosti. U javnom diskursu ove stranke skoro da nema komunikacije sa „temama budućnosti“. Nije da bi se kozmetičkim promjenama nešto posebno promijenilo, prije svega zbog duboko kompromitujućeg nasleđa ove stranke, ali očigledno je da DPS ni ne pokušava da napravi most. Štaviše, i tamo gdje postoji mogućnost da se most podigne – pravi se nova ruševina.
Tragovi odgovora na ovo pitanje vjerovatno dolaze do Mila Đukanovića odnosno njegovog (i dalje) neprikosnovenog uticaja u stranci. Dosadnim insistiranjem na nacionalnim podjelama, oštrom retorikom u obraćanju konkurenciji koje se graniči sa uvredama, posebno u opštenju sa Pokretom Evropa sad, novim starim plasiranjem priče o „spoljnim neprijateljima“ koje sve više liče na teorije zavjere, DPS pokušava da skrene pažnju sa afera i ozbiljnih optužbi o korupciji i kriminalu, koje su postale glavna karakteristika i opšte mjesto „njihovoga vakta“ odnosno vlasti.
Drugi razlog tiče se magistralnog narativa. Osnovna pozicija DPS od devedesetih godina do 2020. godine, oslanjala se na maksimu „zavadi pa vladaj“. Odlaskom u opoziciju, DPS je iz opozicionih klupa činio sve u namjeri da poruši ili ošteti puteve pomirenja u Crnoj Gori: radikalnim djelovanjem, incidentima na ulici, pokušajem stvaranja haosa.
Ako ekonomske teme, pravosudne reforme i evropske integracije ostvare preimućstvo na tematskom polju i „zauzmu“ pozicije magistralnih narativa (na čelu najviše insistira Evropa sad, a ZBCG ih za sada vjerno prati sa Demokratama), DPS će se suočiti sa najdubljom stranačko – identitetskom krizom, što je djelimično slučaj i sada. I to će otvariti ključna pitanja za njih: Koga dijeliti, sa kim se svađati, oko čega se prepirati? Ako im na ovo pitanje ponestane odgovora, DPS-u će ponestati i smisla za bavljenje politikom. Nove generacije DPS ne pokazuju bilo kakvu ambiciju ili kapacitet da govore o nečemu van starih i poraženih narativa. Na takvom, novom „političkom tržištu“ izgubila bi se i potreba za jednom strankom kakav je DPS. I sasvim je realno da se u takvom raspletu i veliki dio njihovih aktivista zapita: Kome je još potreban DPS?
Redakcija
