Izdavačka kuća RedBox objavila je nedavno knjigu Kješlovski, Izbliza autorke Katažine Surmjak-Domanjske (prevod Anđelija Jočić) koja predstavlja intrigantnu zbirku intervjua, dokumenata, pisama i razgovora sa porodicom, prijateljima i studentima slavnog poljskog sineaste. Ova knjiga oživljava uspomenu na prerano preminulog stvaraoca koji je obeležio XX vek evropske kinematografije koji je, kako se kaže u opisu ove knjige, “film pretvorio u moralni i duhovni dijalog sa publikom.” Iz ovog teksta koji se bavi životom Kješlovskog od njegovog detinjstva u posleratnim godinama, preko umetničkog stvaralaštva obeleženog teškim političkim okolnostima, do internacionalnog uspeha, izdvajamo deo o sudbini jednog od njegovih najvećih filmova Tri boje: Crveno u Americi i odnosom Kješlovskog prema američkom mentalitetu.
* * *
Za promenu, godina 1995. počinje sjajnom vešću: Crveno je nominovan za Oskara!
To je bilo ovako: U Švajcarskoj su ga prijavili za kategoriju najbolji strani film, pretičući time ne preterano entuzijastičnu Francusku. Ali predsedavajući Američke filmske akademije odbacio je prijavu. Objasnio je da film ima previše koproducenata, ne zna se iz koje zapravo zemlje potiče, kako ga predstaviti. Na nagovor svog američkog agenta i uz pomoć Stanislava Lateka, Kješlovski piše žalbu. Podržava ga sam Robert de Niro posebnim pismom, za koje je sakupio potpise mnogih članova akademije, između ostalih Olivera Stouna, Džodi Foster, Dastina Hofmana, Martina Skorsezea. Kao rezultat, Crveno umesto jedne u skromnoj kategoriji stranog filma, dobija čak tri nominacije, i to najprestižnije: najbolji režiser, najbolji originalni scenario i fotografija.
Svečana dodela Oskara treba da se održi 27. marta u Los Anđelesu. Međutim, Kješlovski već u januaru leti u SAD sa Latekom i Karmicom. Zato što mu je Crveno usput doneo Nagradu Udruženja njujorških filmskih kritičara. Nagrade Udruženja njujorških filmskih kritičara dodeljuju se od 1934. godine za mnoge kategorije, slično kao Oskari: najbolji film, najbolji režiser, scenarista, glumac, glumica i tako dalje. Samo što kritičari iz Njujorka, osim pobednika, objavljuju i imena drugoplasiranih, kojih ponekad ima i po nekoliko. Godine 1995. Kješlovski je jedini drugonagrađeni u kategoriji režisera. Maestro je Kventin Tarantino.
Svečanosti 22. januara prisustvuju mnoge zvezde. Među nagrađenima su: Pol Njumen, Samjuel L. Džekson, Uma Turman. Prijem je slobodnijeg karaktera nego Oskari i Feliksi, nije pozornica sa gledalištem, već obična sala za banket. Svi sede za stolovima, laureati redom izlaze na podijum. Nema iznenađenja, svako zna šta će dobiti. Zna se i ko će dobiti nagradu za životno delo.
Taj čovek potiče iz veoma stare švajcarsko-francuske porodice. Rodio se u sedmom arondismanu Pariza (to je onaj sa Ajfelovom kulom), njegov deda osnovao je „Bank de Pari e de Pej-baˮ, (danas „BNP Paribaˮ), a tokom Drugog svetskog rata podržavao je generala Petena. Unuk je više voleo Mao Cedunga. U ranoj mladosti slikao je apstraktne slike, pisao eseje u Kaje di sinema. Pedesetih godina na šesnaestomilimetarskom „makaronu” snimio je dokumentarni film o radnicima, graditeljima brane. A zatim igrani film, koji se smatra jednako prelomnim za filmsku umetnost, kao i Posvećenje proleća za muziku. Godine 1995. ima šezdeset pet godina. Žan-Lik Godar. Pionir novog talasa. Autor filmova Do poslednjeg daha i Prezir.
Nije u sali. Nije došao. Ali poslao je pismo, napisano na engleskom, koje će sada biti pročitano naglas. Pismo je pomalo ironično, pomalo šaljivo, za stolovima se prvo čuje prigušeno mrmljanje, a zatim naleti odobravajućeg smeha.
Poštovani gospodine – počeo je Godar, obraćajući se predsedavajućem Udruženja Njujorških filmskih kritičara Armondu Vajtu. – Zahvaljujem Vam se na mejlu poslatom 20. juna u 11.24 pre podne. Premalo zdravlja, previše snega na putu za aerodrom, premalo novca ušteđenog za kartu. Holivud je uvek smatrao da Vaš sluga ne ume da pripoveda priče. Zato sam u poslednjem poglavlju svojih istorija filma (Histoire(s) du cinéma) napisao: „Ništa nije izgubljeno, osim častiˮ.
Stoga je moja obaveza, ne autorsko pravo, već autorska obaveza, da ne prihvatim čast kakvu za mene predstavlja Vaša nagrada. Molim da sledeću nepotpunu listu razloga tretirate kao moju iskrenu i skromnu izjavu.
Žan-Lik Godar nije uspeo da tokom svoje karijere filmadžije i gledaoca:
spreči gospodina Spilberga u rekonstrukciji Aušvica,
ubedi gospodina Tarnera da ne kolorizuje stara, ali voljena, zabavna lica,
osudi gospodina Bila Gejtsa za to što je svoju kancelariju nazvao Rouzbad,
ubedi njujorške kritičare da ne zaborave na Širli Klark […].
Stanislav Latek:
– Nakon svake stavke tog nabrajanja, ljudi su se ne samo smejali nego i aplaudirali. I ja, takođe. Nisam imao sumnje da je filmska umetnost sjajne avangardne Širli Klark, dobitnice Oskara za dokumentarac o pesniku Robertu Frostu, bila veoma potrebna u Sjedinjenim Državama. Sa svim što je Godar napisao, slagao sam se bez zadrške. Sve do te neverovatno neprijatne rečenice.
natera ljude od Oskara da nominuju Abasa Kirostamija, a ne Kješlovskog – pročitao je konferansje.116
– Sledio sam se. Pogledao sam u Kšištofa, koji je sedeo pored mene. Već je gledao u mene, tačnije, u moje ruke. Sve je razumeo.
„Čuo si?ˮ, pitao je. Namrštio sam se – priča Latek.
Nekoliko ljudi entuzijastično je zapljeskalo. Voditelj je brzo prešao na sledeću tačku.
Svi su se pravili da se ništa nije dogodilo. Samo je Marin Karmic, sedeći Lateku sa druge strane, diskretno zamolio da mu prevede šta je tačno bilo u tom pismu, zato što nije bio siguran u svoj engleski. U mladosti se družio s Godarom, radio je s njim na Sedam smrtnih grehova. Odmah je uverio Kješlovskog da prekida svaki kontakt s Godarom.
– A onda smo nas trojica stajali na tom banketu, s takvim izrazima lica… – seća se Stanislav Latek.
U aprilu je Kaje di sinema objavio Godarovo pismo na francuskom. Naslovili su ga „Pismo prijatelju Amerikancuˮ.
Dva meseca kasnije u Los Anđelesu, nekoliko sati pre svečane dodele Oskara, Kješlovski daje kratak intervju dopisnici TV Poljske iz Holivuda, Kingi Rusin:
– Ovo uopšte nije moj svet. Meni se ovde ne dopada, ja se loše osećam u ovome, znate gospođo… Ja prosto moram da radim takve stvari, zato što […] da nisam došao ovamo, to bi na neki način bilo nepristojno. Zar ne? Bezobrazno. Zato dolazim, iako mi se ovde nimalo ne dopada.117
„Osećam ogorčenost i ljutnju na život što me je okruživao, okružuje me i okruživaće me, a koji je takav kakav jeste, u njemu je sve uzaludno, u njemu nema klase, nema istine, postoje samo prividi. Govorim o poljskom životu na kakav sam osuđen i verovatno ću ga do kraja provesti u Poljskoj. Veoma sam razočaran ovom zemljom odakle potičem i nikad neću pobeći, neću otići, to je nemoguće. […]
Kad razmišljam o tome šta je Poljska i ko su Poljaci, kako je to lepo i veličanstveno što imamo čast koja nam ne dopušta da živimo u ropstvu i ne dozvoljava da nas ujarme, vidim Varšavu; ona je ružan grad, besmisleno projektovan, idiotski rešen saobraćajno, arhitektonski, kako god hoćeš. Pitam se, da li je dobro biti takav narod. […] Verovatno mora da bude tako. Mučićemo se i boriti se da se izvučemo iz mesta u kome smo. Možda se nikad nećemo izvući. Takva je naša sudbina.”
Kad je na Menhetnu, ima utisak da će se ovaj na njega obrušiti. A u Kaliforniji ga zaprepašćuje ogroman broj automobila i proganja pomisao da se oni voze sami. U Americi oseća strah čak i u malim varošima. Beži, zatvara se u hotelu i spava. Ako uspe da zaspi. Zato što mu je sve teže da zaspi.
Plaši se Amerikanaca, koji su uvek zadovoljni, notorno odmorni, bolesno optimistični. Ne veruje im. Podozreva da su ljudi u Americi jednako nesrećni kao i u Poljskoj, samo što se ovde povremeno razgovara o tome, a tamo se ne sme. Piter Roli, njegov agent, svaki put kad čuje pitanje: „How are you? Kako si?ˮ, odgovara: „I’m extremely well. Izuzetno dobro.ˮ Kješlovskog to neizmerno čudi. Kako možeš da se osećaš „izuzetno dobro”? I to neprestano, nezavisno od doba dana, kad god te neko pozove. On se najčešće ne oseća ni well (dobro), često se oseća bad (loše). Kad ga u Poljskoj pitaju: „Kako je, Kšišek?ˮ, odgovara: „Samo da se dovučem do februaraˮ, ili: „Hvala, tako-takoˮ. Ali kad je jednom u Americi rekao da se oseća tako-tako, odnosno so-so, izazvao je uzbunu: da mu nije umro neko u porodici? Zato je za potrebe SAD-a izmislio šaljivu formulu still alive, „još sam živˮ. Kad bi morao da duže bude izložen prinudnom izražavanju sreće, ne bi izdržao.118
Na temu Amerike, pri ruci mu je anegdota o Nemcu.
„Obično sam je ovako pripovedao: leteo sam avionom u Ameriku i pored mene je sedeo neki tip. Hteo sam da odspavam ili da malo čitam knjigu, a ne da sa nekim razgovaram. Nažalost, on je bio pričljiv i započeo je razgovor. Pa dobro.
– Čime se baviš? – pita.
– Pravim filmove – odgovaram.
– To je veoma interesantno.
– Jeste – odgovaram.
– Znaš, ja pravim prozore – na to će on. – To je veoma zanimljivo.
– Jeste, jeste, to je neverovatno zanimljivo.”
Saputnik nastavlja da priča o svojim prozorima, kako je u Nemačkoj za njih nudio pedesetogodišnju garanciju i stekao imetak. Odlučio je da ponovi uspeh u SAD-u. Samo što tamo niko nije hteo da kupi prozore sa pedesetogodišnjom garancijom. Čudna stvar, počeli su kupovati tek kad je spustio garanciju na dvadeset godina. Sa desetogodišnjom garancijom, biznis je počeo da se isplaćuje. „Sad letim u Ameriku kako bih izgradio drugu fabriku i spustiću garanciju na pet godina” – priča Nemac u anegdoti Kješlovskog. Poenta je sledeća: zašto Amerikanci više vole garanciju na pet godina nego na pedeset, po toj istoj ceni? Zato što ne mogu da zamisle da je moguće provesti pedeset godina na jednom mestu. A ne žele da plate nešto što neće potrošiti.119
To je druga dežurna anegdota Kješlovskog, pored one o Vajnstinovom nerazumevanju scene sa rukom na drvetu, kojom pokazuje čime se Evropljanin, na primer takav kao on, razlikuje od Amerikanca, za kojeg ne postoji pojam gnezda, korena. Amerikanac je savremeni nomad Zapada.
I sâm je jednom bio nomad i zna da sigurno ne želi više to da bude. U najranijim sećanjima vidi kamion, na kome se trucka sa roditeljima i Evom, na gomili kofera i nameštaja; prljava sedišta u vozovima. Otkad je napunio osam godina, neprestano je putovao vozovima, najčešće sam. U nepoznatom mestu je počinjao školsku godinu, sa nepoznatim ljudima provodio Božić. Samo je jednom pobegao. U preventorijumu je zvonio alarm, upravnica je pozvala miliciju. Našli su ga posle dva dana u šumi. Izbrojao je petnaestak, možda dvadeset selidbi pre nego što je odrastao. U Autobiografiji će reći: nekoliko desetina. Samo što su ta putovanja i seljenja bila savladavanje relativno malih razdaljina u ćošku male države, o kojoj većina žitelja Zemlje nikad nije čula. Tapkanje u mestu. Danas, kad god je u inostranstvu, uvek se oseća neizmerno strano i stalno mu je loše. Ima osećaj privremenosti i samo čeka da se vrati kući. Posle pedeset godina, njegov put izvija se u potkovicu, bližeći se svojim krajem mestu početka.
„Moja ljubav prema Poljskoj slična je ljubavi u starom braku – žena i muž znaju sve jedno o drugome, malo im je dosta onog drugog, ali kad jedno od njih umre, za mesec dana umre i drugo. Istinu govoreći, ne mogu da zamislim život bez Poljske. Veoma mi je teško da pronađem svoje mesto na Zapadu, iako imam veoma dobre uslove života; ovde mi, kad vozim auto, pomažu da se uključim u saobraćaj, a u prodavnici govore ’dobar dan’. Pored svega, razmišljajući o svojoj budućnosti, zamišljam je isključivo u Poljskoj. […] To je moj svet. Iz tog sveta sam došao i sigurno ću u njemu umreti.”
Nakon što je nekoliko puta različitim ljudima ispričao priču o Nemcu od prozora, iznenada je shvatio da mu se ona nikad nije dogodila. Dogodila se njegovom kolegi. Ali je tako dobro opisivala ono što je i sam doživeo, što je on sam osećao u vezi s Amerikom, a naročito na temu Poljske, toliko mu je odgovarala da ju je prisvojio. Ne samo da je počeo da je priča kao svoju nego je i stekao uverenje da mu se zaista dogodila. Zato što je to bila njegova priča.120
„Sve ono što istinski imamo da kažemo jeste ono što smo sami preživeli i razumeli. […] Mi, kao opisivači, nismo u stanju da napišemo ili fotografišemo ništa više.”121
Izvor: Glif
