Piše: Elis Bektaš
Ima u Zenici Srpska mahala i to je jedan strm i kratak sokak koji vodi od Talića brda dolje prema Kočevi odnosno prema pijaci a ja se sjećam kako su se u onaj vakat kad u Zenici nije bilo baš puno automobila sitna djeca zimi spuštala niz tu mahalu na sankama i vikala čuuuvaaaj, ali nisu ona to vikala da upozore slučajne prolaznike već sebi, jer ako ne počnu kočiti u vakat mogu lako završiti u koritu Kočeve pa se u njemu ispretucati i izgrebati i još sanke polomiti.
Godinama poslije onaj je Čiš što je vozio trokolicu na pijaci dotjerao nekakvu robu mušteriji na vrh Srpske mahale ali je nije zakočio pa dok su istovarali robu ona krenu sama od sebe nizbrdo mahnito ubrzavajući a Čiš je trčao za njom i vikao čuuuvaaaj ali sasvim bespotrebno jer je trokolica tako tandrkala da se to čulo sve do Čaršijske džamije te su se prolaznici sklanjali u stranu da ih pomahnitalo vozilo ne pregazi a taj Čišov povik čuuuvaaaj nije nažalost mogao zaustaviti trokolicu da se ne strmekne u Kočevu odakle su je poslije čak četvorica morali vaditi a onda su otišli u kafanu da proslave uspješno izveden poduhvat spašavanja.
I ja sam nebrojeno puta išao tom Srpskom mahalom jer mi je tuda bio najbrži put do škole i natrag ali nikada nisam vikao čuuuvaaaj sve do jedne tople ljetne večeri one prve poslijeratne godine kad sam sa ahbabom krenuo u kafanu pa kad smo bili navrh Srpske mahale ja viknuh čuuuvaaaj a ahbab se zbuni pa me upita kome to vičem i od čega se treba čuvati jer ništa nije jurilo nizbrdo onako kao sanke sa sitnom djecom na sebi ili kao Čišova trokolica a ja mu objasnih da mi se upravo s grbače otkinuo identitet što sam ga čuvao i stao jurcati nizbrdo i to bez kočnica pa zato vičem čuuuvaaaj ako neko slučajno naiđe odozdo da ga ne satare jer jebemliga nije bezazleno kad te u punoj brzini opuca nečiji identitet.
Pa hajmo potrčat za njim, predloži ahbab, da ne upadne u Kočevu jer ko će ga po ovom mraku izvlačiti otamo. Hoću kurac trčat, odvratih, to svakako nije bio moj identitet niti sam ga sebi čuvao već onaj što su nam ga zadužili u ratu. Pa zar ga onda ne moraš i razdužiti uredno, upita ahbab. A bolan ne bio ne razdužuje se potrošni materijal, kazah, a neće mi ga niko ni na smotri pregledati jer ja nisam golobradi regrut već čovjek, drug i starješina.
U taj čas stigosmo do mostića preko Kočeve pa me ahbab upita pokazujući prstom na nekakvu izobličenu konstrukciju dolje u koritu – jel ono tvoj identitet? Jest, odgovorih, ali neće tu dugo ostati jer će ga već ranim jutrom raznijeti oni što skupljaju sekundarne sirovine pa ih prodaju na otpadu. A šta ćeš ti sad bez identiteta, zabrinuto me upita ahbab. Odakle ti to da sam bez identiteta, odvratih pitanjem, ne bi mi bolan ne bio dotekle sve tezge na ovoj pijaci kad bih ga evo sad odlučio prodavati i još mi se stalno zalihe uvećavaju jer nigdje kao u slučaju identiteta ne važi ona izreka baci niz vodu naćeš uz vodu.
Dobro je onda, odahnu ahbab, bio sam se prepao da nemaš svog identiteta te da ćeš zbog toga i slobodu izgubiti i poniženje dočekati. Odakle ti tako budalasta misao dođe na pamet, upitah ga, i da li ti ja moram ličnim primjerom dokazati da i insan sa identitetom može sebe dovesti do gubitka slobode i samoga sebe izložiti poniženju onako kao što ću ja učiniti u jednoj od predstojećih godina što ih sad pogrešno zovemo poslijeratnim umjesto međuratnim.
Otkud znaš da su međuratne, upita ahbab. Otkud ti znaš da nisu, uzvratih mu pitanjem. Pa i ne znam, kaza ahbab pomirljivo, nego de mi još jedno rekni jer me zanima šta je taj tvoj identitet. Ako ti to kažem moraću te ubiti, odgovorih, ne zato što ga čuvam kao nekakvu golemu tajnu već zato što ta tvoja pamet i ta tvoja dobrota ne bi mogle podnijeti saznanje da na dunjaluku postoji toliko slobode i toliko poniženja te bi ti od toga mozak pregorio a bolje ti je ležat u kaburu kao čovjek pa makar i mrtav nego ležati u postelji sa identitetom fikusa.
U taj čas i u tako ugodnom eglenu stigosmo do pozorišne kafane u kojoj ste vazda mogli zateći najtužniju čeljad na dunjaluku i to je ona čeljad koja živi od manipulacije identitetom a nisu prebogati političari već su glumačka sirotinja.
