Mi imamo posebne razloge da to rušenje osudimo: strasne mržnje su tu često dovodile do bjesnila vandalizma, i zato nam je prebogate Istorije ostalo vrlo malo spomenika, vrijeme bi bilo da jednom počnemo da ih čuvamo, ili da bar najzad pestanemo da ih rušimo pod sve novijim i drugačijim izgovorima.
Mi potpisani intelektualci potpisani rodom iz Socijalističke Republike Crne Gore tražimo da se svestrano razmotri odluka o rušenju Njegoševe kapele na Lovćenu i o izgradnji mauzoleja, prema projektu Ivana Meštrovića, na tom mjestu. Duboko smo ubijeđeni da svestrano i stručbo razmatranje čitavog pitanja mora dovesti do poništenja odluke o rušenju Njegoševe kapele.
Razloga za naše traženje ima više, ali mi ćemo navesti najvažnije:
1. To pitanje nije do danas svestrano i bojektivno razmatrano, onako kako to njegov značaj nalaže, od autoritativnih stručnih tijela. Odluke o njemu donosila su nekompetentna lica i tijela, nestručno, diletantski, rukovodeći se voljom pojedinaca, a ne poznavanjem stvari. Ukoliko j epak traženo mišljenje stručnjaka, istoričara umjetnosti i likovnih umjetnika, oni su se u ogromnoj većini izjasnili protiv rušenja kapele.
2. Njegoševa kapela po obliku, dimenzijama i vrijednosti unutrašnjih umjetničkih radova u potpunosti odgovara namjeni i spomenik je dostojan velikog pjesnika, koji ni u čemu ne izostaje za odgovarajućim spomenicima najvećih pjesnika velikih i tehnički daleko naprednijih naroda. Kapela na Lovćenu, kako ona prvobitna, koju je podigao sam Njegoš prije skoro dvadeset pet godina i koju je srušio okupator u prvom svjetskom ratu, tako i ova sadašnja, koja je obnovljena na istom mjestu, u istom obliku i od istog materijala, osjetila je, zajedno sa narodom mržnju i udarce neprijatelja, a građanstvo i omladina Cetinja herojski su se založili da je odbrane. Treba se duboko zamisliti kad se radi o rušenju jednog takvog spomenika, čiji je lik upisan ne samo u grb zemlje nego i u srca pokoljenja. Ako se rušenje samo po sebi ne može osuditi, rušenje spomenika bilo je osuđivano u sva vremena kod svih naroda.
Mi imamo posebne razloge da to rušenje osudimo: strasne mržnje su tu često dovodile do bjesnila vandalizma, i zato nam je prebogate Istorije ostalo vrlo malo spomenika, vrijeme bi bilo da jednom počnemo da ih čuvamo, ili da bar najzad pestanemo da ih rušimo pod sve novijim i drugačijim izgovorima.
3. Građevina koja je projektovana da zamijeni kapelu na Lovćenu postavlja niz problema i izaziva ozbiljne prigovore.
Prije svega, poznato da je vrednost jednog spomenika nije samo u bljesku i veličini nego više u vremenu koje je upio u sebe i kojim je spajao naraštaje dajući vremenski identitet narodu. Nikad i ničim nov spomenik ne može dostići nenadoknadivu vremensku vrednost starog, i zato nigdje u svijetu nije poznata takva praksa smjenjivanja spomenika. To bi već bio dovoljan razlog da se ne prihvati nacrt autora, koji izgradnju novog spomenika uslovljava rušenjem starog, što nije u skaldu ni sa opštim moralnim principima, a posebno sa umjetničkim moralom.
Mnogi detanji unutrašnjosti projektovanog mauzoleja (Njegošev lik, položaj figure, orao, itd.) umjetnički ne zadovoljavaju, a neki izazivaju pohvaliti pohvaliti originalnošću; to je više ponavljanje arhitektonskih rešenja korišćenih več odavno kod drugih spomenika, drue namjene i u drugim ambijentima. Izgradnja mauzoleja zarubila bi vrh Lovćena, promijenila njegovu originalnu fizionomiju i presjekom ravne horizontale unijela nesklad u cjelinu planinskog pejzaža.
4. Izgradnja glomaznog i teškog mauzoleja od mermernih blokova na sunđerastom i trošnom tlu lovćenskog vrha iziskivala bi složene i skupe podzemne radove na učvršćivanju terena, a pri tome bi trajno ostala opasnost od klizanja i deformacije načetog brda, čije se posledice ne bi mogle više popraviti.
5. Nerazmjerno skupi radovi na ostvrenju projekta nameću i problem finansiranja i pitanje metoda pribavljanja sredstava. Neprihvatljivo je ono što se radi: da se za Meštrovićev mauzolej traže i skupljaju prilozi , a još manje, u današnjoj situaciji, da rade. Današnja Crna Gora ne raspolaže viškovima sredstava, naprotiv ima u oblastima narodnog zdravlja, prosvjete i kulture daleko hitnijih potreba nego što je podizanje Meštrovićevog mauzoleja na Lovćenu!
Mi smo iznijeli samo neke od tazloga koji su nas naveli da se obratimo najodgovronijim samoupravnim i političkim tjelima Socijalističe Republike Crne Gore s molbom da još jedanput najozbiljnije razmotre pitanje rušenja Njegoševe kapele i podizanja drugog objekta mjesto nje. Među svim tim razlozima ostaje jedan kao najvažniji: da se ne smije rušiti kapela koju je sagradio sam Njegoš, da je nedopušteno uništavati spomenik koji je postao sastavni dio života i istorije naroda. To pitanje mora se riješiti sa punom odgovornošću pred istorijom, narodom i njegovim budućim pokoljenjima.
Potpisuju:
Dr. Radoslav Bošković, prof. univerziteta
Dr. Vlado Drašković, prof. univerziteta
Dr. Milutin Đurišić, prof. univerziteta
Dušan Kostić, književnik
Mihailo Lalić, književnik
Radovan Lalić, prof. univerziteta
Petar Lubarda, slikar, akademik
Dr. Milisav Lutovac, prof. univerziteta
Arh. Uroš Martinović, prof. univerziteta
Ing. Pavle Miljanić, prof. univerziteta
Dr. Mitar Mitrović, prof. univerziteta
Dr. Vukić Mićović, prof. univerziteta
Dr. Miljan Mojašević, akademik, prof. univerziteta
Dr. Andrija Petrović Njegoš, advokat
Dr. Petar Popović, prof. univerziteta
Đuza Radović, književnik
Dr. Mito Savićević, prof. univerziteta
Dr. Gligor Stanojević, naučni saradnik istor. instit.
Dr. Mihailo Stevanović, akademik i prof. univerzireta
Risto Stijović, vajar, akademik
Arh. Božidar Tomić, prof. univerziteta