Smatram da su i ostavka i moral podrazumijevajući elementi pravnog sistema. To što izostaju u našoj društvenoj praksi, što ih ne tretira zakonodavstvo niti su našli uporišta u našem mentalitetu pokazuje koliko smo nedovršeni kao društvo i udaljeni od suštine države.
Ostavka je lični zahtjev za odlazak sa funkcije. Svojevoljno vraćaš sistemu ono što ti je od strane sistema dato. O ostavci se ne raspravlja. Ostavka se mora prihvatiti. Svaka ostavka je neopoziva. Kada kažemo da je ostavka moralni čin to ne znači da je podnosilac ostavke moralna osoba. Ostavke uglavnom podnose odgovorni i razumni ljudi, ljudi od svijesti i savjesti, ljudi koji drže do načela i principa ili ljudi koje pravda satjera u ćošak. Ostavka je slična abdikaciji. Kada se monarh jednom odrekne prestola u korist naslednika ne može se više vratiti na presto. Ostavka je doprinos boljem i uređenijem društvu. Možda je s tog aspekta neko poistovjećuje sa moralnim činom.
Ostavka nije samo čin koji izvire iz ličnosti pojedinca već je i moralna obaveza koju društvo nameće pojedincu. Pojedinac je dužan da se putem ostavke povinuje društvenim okolnostima i društvenoj dobrobiti. Ostavku pojedinac može podnijeti svojevoljno ili pod društvenom prisilom. Vidjeli smo na stotine ostavki političkih lidera, državnika, ministara, visokih funkcionera u svim državama okruženja. Podnošene su i zbog malih i naoko nebitnih stvari zbog normi koje moraju ostati norme i uređenog društva kao najvećeg interesa države.
U Crnoj Gori Milo Đukanović kao nesmenjivi predsjednik države i partije do sada se našao makar u dvadesetak situacija kada je morao podnijeti ostavku da su mu uzor bile uređene države evropske i vanevropske. Mučno je nabrajati sve njegove skandale, spletke, blamaže, korupcijske rabote. Umjesto ostavkom predsjednik Đukanović je na svoje razotkrivene skandale i afere reagovao žestokim napadima na političke protivnike. To što su za stotinu puta manja sagrešenja širom svijeta državnici, ministri, osobe visokog zvanja i ranga podnosile ostavke Đukanoviću nije poslužilo na nauk. Naprotiv. Svjestan da ispod sebe ima idolopoklonički i neprosvijećeni narod bivao je sve drskiji i bezobzirniji. Ljudi koji bi otkrivali skandale u njegovom državničkom đelovanju kažnjavani su na razne načine. Zastrašivani su, ponižavani, ismijavani, proganjani, čak i ubijani, jer kako nam je objašnjavao Đukanovićev propagandni aparat sve su to bile zavjere protiv Đukanovića kao borca za samostalnu državu. A samostalna država je bila i ostala samo samostalni on.
Poslije poslednjih izbora nade u mirno okončanje Đukanovićeve autokratske vladavine pokazaše se uzaludnim. Od strane Đukanovića ne vidjesmo nit ostavke, nit moralnog čina. Ne dočekasmo da vinovnik mnogobrojnih skandala ustukne, kamoli da bude pozvan pred sudiju i u bilo kom svojstvu, da bilo kakvu izjavu povodom očiglednih štetočinstava i krivičnih djela počinjenih na najvišim državnim nivoima tokom njegove trodecenijske vladavine.
Ponadali smo se da je Đukanović stekao bar jednog hrabrog saradnika koji bi mu predočio kako promijenjenoj Crnoj Gori može pružiti najveću podršku podnoseći ostavku. Ništa ni od toga. Što su afere oko njega bivale veće Đukanović je postajao osioniji. Njegova osionost nije najavljivala, kako to obično biva, njegov politički kraj već nove i sve oštrije podjele i sukobe u maloj Crnoj Gori. Tri decenije apsolutne vlasti kroz neraskidivo jedinstvo partije i države predstavljaju odličan materijal za memoare. Zašto Đukanović ne iskoristi priliku, oslobodi se partijsko-državnih obaveza i otpočne da nas upoznaje sa svojim velikim zaslugama za državu. Može to uraditi uz pomoć nekoga ko je vješt i kvalifikovan za pisanje biografija. Interesantno bi bilo pročitati Đukanovićevo ispovijedanje o borbi za crnogorsku nezavisnost i uloženim naporima da se pravedno raspodijele crnogorska bogastava i blagostanja.
S ostavkom Đukanovića i država bi dobila mnogo više snage i elana da primenjuje zakone i dokazuje ko se, kako i gdje o zakone ogriješio. Iz tog obimnog posla ne bi moglo biti izuzeto ni Đukanovićevo djelovanje, tim prije što on uporno ponavlja kako “institucije treba da rade svoj posao”. Da li početak rada institucija sprečava Đukanovića da se povuče sa položaja? Da li ga ta najava motiviše da u društvu raspiruje sve žešće raskole i sukobe, kako bi državu gurno u haos i vatru?
Ako bi birali između skandala, afera, džumbusa s one strane zakona kojima je obilježen Đukanovićev politički put ili od njegove strane već najavljenih oružanih nasrtaja na državu iz šume, mudrije bi bilo da izaberemo ovo prvo. Radi mira u kući neka predsjednik Đukanović nastavi kao i do sada sa skandalima, aferama, prijetnjama, nasiljima, gaženjem zakona. Doći će dan kada će i njegovi odani podržavaoci shvatiti da je upravo on najveća prepreka punoj i ozbiljnoj državnosti Crne Gore. Dotle se možemo, okupljati, vijoriti zastave, pjevati o svemu i svačemu na različitim i suprostavljenim stranama. Ako ikada nadrastemo te djetinjarije imaćemo pravo da Crnu Goru nazovemo državom. Tada ćemo svi, bez razlike, ukapirati da se lična volja jednog čovjeka ispriječila Crnoj Gori na putu ka uspostavljanju jednakih prava i dostojanstvenog života za sve njene građane.
Shvatićemo da je Crna Gora odavno zrela za ostavke, političke promjene i pravu državnost. Danas bi svaka ostavka osim Đukanovićeve bila sporadična i bez značaja. Ne zato što su se za Đukanovićevu ostavku stekli uslovi još prije 18 godina i što su i dalje punovažni već zbog toga što bi njegova ostavka bila solidna osnova za očuvanje građanskog mira i zaustavljanje pogubnih pođela u crnogorskom društvu. A građanski mir, saosjećanje i solidarnost su nam važniji od zatvaranja bilo kog poglavlja u Evropskim integracijama.
Čak i bez toga u interesu je Crne Gore da u ovom kritičnom trenutku prvu ostavku podnese onaj koji je potrošio najviše mandata na njenim najvišim položajima. I tim putem stižemo do predsjednika Đukanovića, nikad i ničim prevaziđenog vlastoljubca. Obuzdavanje Đukanovićeve oholosti i neutoljive žeđi za vlašću i novcem odavno je morao postati prvi državni interes.Iz razloga što se to još nije dogodilo ovaj tekst u ritmu slovenske atiteze mogao bi nositi malo poetskiji naslov. Nit ostavke, nit moralnog čina Već pohlepa i luksuzi besprizornog sina Rašta čega država nam postade strvina
Ranko Rajković
