Hajde da svratimo do nekadašnje srpske Sparte, da vidimo što se dešava u NATO koloniji koja je izdala i Srbiju i Rusiju, zaigravši šotu s američkim partnerom. Da bismo naslutili ko to može biti predsjednički kalif na mjesto kalifa Mila, podsjetimo se ko se to sve fotografisao sa Gabrijelom Eskobarom, američkim šerifom za balkansku provinciju u kojoj neko treba da formira novu pobjedničku koaliciju
Godine 2001. dobio sam posao u drevnoj kotorskoj Pomorskoj akademiji: nisam nikome za to platio, nisam tražio vezu, niti sam bio član ma čije partije.
Kada sam pak odlazio, ustanovio sam da se za moje mjesto profesora srpskog jezika i književnosti otima šest profesora i profesorki, da se vuku veze, povlače politički rukavi i spremaju koverte. Da li sam ja 2001. imao sreće, da li me je Bog pogledao, ne znam, valjda jesam, valjda jeste, jer potom nikad nisam čuo da se državni posao može dobiti bez izvijesnih preduslova koji su svi skopčani s politikom.
U ustima naših političara cvjetaju ruže, pa smo svi lideri na Balkanu, ekonomski smo tigrovi, turističke prestonice, hit destinacije, no i vrapci u Srbiji kad i zrnojedi po zapadnom susjedstvu znaju kako je para sve manje jer je bogatstvo u sve većim džepovima privilegovane i odnarođene kaste što za sebe drži da je elita. Kada bih morao da se kladim u dinar, jer se uvijek kladim u najmanji apoen (naučio me tome Momo Kapor u „Zelenoj čoji Montenegra“), rekao bih i da je uposlenica u kiosku tokom karnevalskih obalnih fešti rabotu dobila zato što je nekome nešto, a ovaj opet nekome, i tako do vrha. I evo nas do – samo ekonomski zavisnim ljudima od politike – zanimljive teme: ko će biti sledeći predšjednik Crne Gore?
U NATO koloniji, koga zabole? A ne zabole one mnoge koji sebe vide unutar političke piramide, od gromada – čelnika stranaka na vrhu, do čestica na dnu, koje ni smetlarski posao ne mogu da dobiju bez špijuniranja u korist nadređenih, iz partije ove ili stranke one.
Prosječan se čitalac ovog političkog magazina teško snalazi i kad želi da pohvata linije stranačkih energija koje ga okružuje, nekmoli će biti zainteresovan da se udubljuje u tuđa posla, no kako su politički sudovi naših republika spojeni, hajde da svratimo do nekadašnje srpske Sparte, da vidimo što se dešava u NATO koloniji koja je, mašala, izdala i Srbiju i Rusiju, zaigravši šotu s američkim partnerom. U trci za predsjednika Montenegra biće, da skratim, tri ozbiljnije grupe, tri snage.
Jednu grupu čini sve manje popularni DPS Mila Đukanovića, no koji na sledećim parlamentarnim izborima može da vaskrsne, jer je vaskrsao i Miloševićev SPS, samo pod drugim okolnostima. Drugu grupu čini koalicija Demokratski front sastavljena od raznorodnih politikuna, sraslih vremenom do mjere da se o Frontu može govoriti kao o koaliciji unutar koje se čini neprirodni politički blud. Treću grupu, ne računamo li partijski bašibozuk, manjinske stranke, i džepne političke udruge, čine listom građanisti, svi proevropski i pronatovski – cvijet modernog Montenegra. Da bismo naslutili ko to može biti predsjednički kalif na mjesto kalifa Mila, podsjetimo se ko se to sve fotografisao sa Gabrijelom Eskobarom, američkim šerifom za balkansku provinciju u kojoj neko treba da formira novu pobjedničku koaliciju. Što čini Eskobar u Crnoj Gori? Kažu vrapci, kažu i zrnojedi, da je dojahao da formira novu pobjedničku koaliciju.
Najmanji zajednički osmijeh dijelio je Eskobar u kadru sa DPS-ovim Andrijom Nikolićem, personom karakterističnom po tome što je – doslovno – preuzeo i držanje tijela, i gestikulaciju, i način govora, od svoga uzora i političkog oca Mila. Da li će Nikolić biti DPS-ov kandidat, da li će biti neko žensko čeljade, da li će opet Milo, saznaćemo do izlaska ovog broja „Pečata“.
Eskobar se, dalje, slikao i sa Aleksom Bečićem, vođom Demokrata, koji je u jednom trenutku probudio nadu građanske Crne Gore i postao, zahvaljujući znatnim glasovima, predsjednik Skupštine. Danas njegove glasače krade „Evropa sad“, pokret na čijem su čelu homo novusi, iz šešira izvađeni ministri u vladi Zdravka Krivokapića, ljudi s pristojnom kolekcijom afera. Milojko Spajić, kandidat za predsjednika, studirao je u Singapuru, imao u Aziji odličan, kako kaže, posao, ali se vratio da, naravno, pomogne Crnoj Gori. Čim se ovaj samoproklamovani crnogorski amorižo (poznat po listingu wold wide djevojaka) pojavio na sceni, u mom se strip oblačiću rodila rečenica na srpskom: Ko to od naših ljudi uopšte studira u Singapuru? I zašto tako daleko od očiju? Ne treba sumnjati da na svako od ovih pitanja druga strana ima gotov odgovor, baš kao što i premijer koja kaže da je rođendan Isusa Hrista 14. februara može da objasni gdje nije mislila to što je rekla, a rekla je to što je ušlo u anale gluposti.
Političari više ne govore jezikom naroda, oni više ne govore srpski. Pazimo…
Gabrijel Eskobar nije podijelio tipizirani osmijeh jedino s kandidatom za predsjednika iz redova Demokratskog fronta, s Andrijom Mandićem. To sigurno nije zato što ga zbunjuje neprirodna koalicija Srbina Mandića i Crnogorca Nebojše Medojevića, koji se zalagao za istupanje Crne Gore iz tada Savezne Republike Jugoslavije, pa se zalagao za istupanje Crne Gore iz države Srbije i Crne Gore, pa je na Referendumu 2006. glasao za nezavisnost Crne Gore, pa je odigrao ključnu ulogu u donošenju novog Ustava 2007, kada je, obezbijedivši većinu za usvajanje spornih zakona, srpskom narodu u Crnoj Gori uskraćeno pravo na konstitutivnost, kada je srpski jezik izgubio status službenog jezika, i kao čovjek koji se, od 2006. kao poslanik u Skupštini, izjašnjava kao Crnogorac koji govori lingvistički nepostojećim crnogorskim jezikom.
Srpski narod koji vjeruje u demokratiju i u jedinog Srbina, dotičnago Mandića, koji ima šanse da se domogne drugog kruga glasanja za predsjednika, sa ovakvim partnerom tikve sadi. Da li si onakav kakav si, ako si s onim s kim si? Šta kaže narodna mudrost? Na pitanje novinara najgledanije privatne televizije u Crnoj Gori da li će otpriznati Kosovo*, da li će krenuti kontra ugovora s NATO vragom, Andrija Mandić odgovara hitrim odmahivanjem ruke, ne, to su ranije preuzete obaveze koje moramo da poštujemo, moramo dalje u integracije, bolju budućnost, u prosperitet…
Imaju li Srbi za koga da glasaju u NATO koloniji?
Mnoge će veslima kojima preveslava privući pokret „Evropa sad“. Uzeće i srpske i crnogorske i građanističke glasove, ljudi su izbezumljeni, pokušaće opet da zaokruže bolje, dresirani su, navikli da stalno izlaze na izbore, ucijenjeni besperspektivom. Zato je „Evropa sad“ najveći trn u oku i Milovom DPS-u i Mandićevo-Medojevićevom Demokratskom frontu. Zapravo, veći je trn u oku grupe koja je izvikala Mandića za kandidata. Ukoliko se dogodi eskobarovski obrt, pa na izbore izađe opet don Milo Đukanović, tada Mandić otpada, i u drugom se krugu bore Đukanović i kandidat „Evrope sad“.
S realnim uvjerenjem da Milo više ne može da pobijedi, Mandić će udariti na „Evropu sad“, jer mu je veća konkurencija od Đukanovića.
Gdje je u cijeloj priči Vučić? U svim je Mandićevim postupcima. Namjera američkog šerifa za balkansku provinciju u kojoj neko treba da formira novu pobjedničku koaliciju je ova: sastaviti Demokrate, „Evropu sad“ i vjerovatno ribrendiran, modernizovan Milov DPS. Gdje su u cijeloj priči o budućnosti – Srbi? Nema ih, nisu predviđeni algoritmom, po ko zna koji put šutnuti su iz postizborne kombinatorike. Zašto ovaj tekst nosi naslov Ista pašta, i šta zapravo znači sintagma: ista pašta? To je primorski izraz za dvije opcije ili više njih, svejedno da li se radi o radnjama, stanjima ili zbivanjima – između kojih nema nikakve suštinske razlike. Da bude jasnije kontinentalnom čitalačkom oku: ista su pašta i Kurta i Murta.
Nikola Malović
Izvor: Pečat
