Piše: Pavle Simjanović
Kao i autor serije Šesta zapovest koji je u potrazi za temom otvorio ne poslednje ali svakako srednje stranice crne hronike, serije Jok (Noli; od Russel T Davies; ITV) u trajanju od tri četrdesetominutne epizode grebe ispod površine i bavi se životom Noela Gordona, zvezde britanske sapunice. Raskršće (snimljen od 1964. do 1987. godine). Drugi od planirana tri teksta u kojima se bavim serijama nominovanim za televizijske nagrade BAFTA (dodela će se, zgodno, desiti pre poslednjeg teksta), postavlja izvesnu tezu. Ili, manje pretenciozno, subjektivni utisak koji donosi možda samo delimično tačne, ali objektivno korisne zaključke.
Ali za početak, obavezna pohvala mora da bude upućena Helen Bonam Karter koja će, ako ima pravde na ovom svetu, dobiti nagradu za koju je nominovana (avaj, u konkurenciji je i izuzetna singapursko-velška Indijka Anđana Vasan iz Demona 79, poslednje epizode Crno ogledalo – atraktivno je novo i manjinsko reprezentativno). Iza i ispred serijske kamere Jok generalno postoji respektabilna ekipa odgovorna za, recimo, seriju To je greh o prvim godinama epidemije AIDS-a u Velikoj Britaniji, dok je reditelj Peter Hore potpisao epizodu na samostalnom prekookeanskom putovanju prošle godine Dugo dugo vremena serije Poslednji od nas (ne ulazeći ovom prilikom u kvalitativne ocene, treba se podsetiti da je ova gotovo samostalna epizoda bila najzapaženiji deo celine).
Scenarista Dejvis i njegovi stalni saradnici ovoga puta su se udubili u istraživanje istorije televizije, za tu svrhu izabrali su ženu koja nije bila samo gost nekoliko decenija u milionima radničkih kuća od smeđe cigle. Zato što je Noel Gordon bila i glumica koja je pohađala Kraljevsku akademiju dramskih umetnosti, a zatim je nastavila da igra uspešno i rekordno dugo u pozorišnim mjuziklima, i prvo ljudsko biće koje se pojavilo na televiziji u boji uživo, i producent obučen u Americi za rad o produkciji programa , a prezenter prvog formata poput talk šou- u, i novinarka koja je intervjuisala premijera… Na kraju ju je put odveo dokemp svet dnevnih sapunica (posmatrano sa elitističke distance, naravno), gde je svojom intenzivnom ličnošću dominirala istoimenim motelom iz serije Raskršće.
Serija u seriji je ponekad edvudovski glupo i nevino, kao uhodane situacije kada glumac nije dostupan u poslednjem trenutku (nije uživo već snimljen dan ranije, ali je tempo rada takav da nema odlaganja i prvi čin je uglavnom jedini jedan) koji se rešavaju tako što se Noli javlja na telefon i ispunjava dvadesetominutno trajanje epizode bilo čime. A onda, početkom osamdesetih, gledanost neminovno opada i vlasnici televizije to koriste kao izgovor da uvedu još novih likova i da ne produže ugovor sa zvezdom serije. Dejvis od tog trenutka, zajedno sa svojom heroinom, postavlja pitanje zašto se to dogodilo? Gde je logika obezglavljivanja, umesto potpunog ukidanja? Da li je Noli, kao moćna žena, neudata i bez još moćnijeg zaštitnika, bila žrtva rodne neravnopravnosti? Ili je ona bila samo pojedinac koji je pao kao pion okrutnog i uglavnom bezumnog korporativnog biznisa koji je uzeo maha osamdesetih (a mi ga u Srbiji tek sada upoznajemo u svoj njegovoj ljudskosti)?
Dolazimo do teze objavljene na početku teksta. Čini se da su srpski televizijski autori, osuđeni da rade u društvu večnog početka, za svoje podanike, pod prinudom kapitalizma, pa i udelimično besplatno države, uzimaju krupne događaje (hapšenje Miloševića, ubistvo Đinđića) ili kanonizovane ličnosti poznate svima (Toma Zdravković). Rezultati su tada kratkoročni, dnevna zabava efekat. Britanci, s druge strane, imaju luksuz da traže skriveno, subkulturno, nakon čega sledi pokušaj da se prevedu na mejnstrim i, što je najvažnije, postignu univerzalnost i trajnu relevantnost. Reč je o poštovanju potencijala u naizgled beznačajnom izvoru, kao i o poverenju u sopstvene sposobnosti. Ponekad radi, ponekad ne – nesumnjivo vredi pažnje, Jok je negde između – ali je uvek uzbudljiv i misteriozan kao kreativni proces i iskustvo gledanja.
Izvor: Radar
