[Koncept „minornih svjetova“ u knjizi Pisci jevrejskog Praga Gojka Čelebića]
Piše: mr Milorad Durutović
Knjiga Pisci jevrejskog Praga eminentnog crnogorskog autora Gojka Čelebića ne samo da je obimna, već za standarde savremenog čitaoca predstavlja veoma zahtjevno štivo. Međutim, u svojim „komplikovanim“ teorijskim i književnoistorijskim zahvatima ova knjiga pruža jednu olakšavajuću okolnost, budući da je dobrano napisana u narativnom maniru, te se može čitati i kao svojevrsni roman-esej ‒ kao teorijska proza.
Na „beletrizaciju“ teksta ukazuje i autor pogovora akademik Venko Andonovski. Sâm naslov pogovora, Knjiga o beskonačnoj veličini mikro sveta, sažima osnovnu teorijsku misao Čelebićeve studije. Sugeriše, najprije, da asimetrija svjetske kulture (semiosfere): malo – veliko, mikro – makorkosmos; odnosno, minorno – majorno, što je pojmovni binom koji Čelebić najčešće primjenjuje, nije utemeljena tek na kvantitivnom, već presvashodno na kvalitativnom principu. Premda u srpskom jeziku riječ „minornost/minorno“ češće sadrži negativne konotacije – u značenju nečega što je mizerno, beznačajno, malecno, jadno – kao teorijski, pa i femononeloški pojam može se uspješnije primijeniti, nego, recimo, pojmovi mikro svijet ili mikrokosmos. Potonji izrazi suviše konotiraju na predanje, mit, kosmogoniju. Dabome, ni to nije bez značaja u Čelebićevom teorijskom brevijaru minornih svjetova, ali razumijevanje mora otpočeti od elementarnog uviđanja da postoje mali i veliki kulturni prostori.
Pa ipak, Čelebić smjera dokazati da ono što dostigne stepen kulturne autentičnosti nije jedinica u prostoru i vremenu, već monada u vječnosti. U tom smislu reprezentativan i univerzalan jeste „slučaj“ jevrejskog književnog kruga u Pragu s kraja 19. i prvih decenija 20. vijeka. Po Čelebićevom uvjerenju riječ o jednoj od „najvećih književnih dijaspora u istoriji“[1].
Već u prološkom tekstu autor sugeriše da prostor i vrijeme ne možemo isključiti iz kategorije vječnosti koju su dosegli junaci njegove knjige, jer u vidljivim i nevidljivim administrativnim granicma jednog grada jeste pohranjen i egzistencijalni i kulturološki usud praške književne dijaspore. „Rukopis je moja skromna pošta praškim Jevrejima“, piše Čelebić, „koji su svoju dubinu imali u njemačkoj književnosti u rasijanju, pošta dijaspori od pera: pjesnicima, scenaristima, romansijerima, libretistima, hasidima, kabalistima, dramatičarima koji su sanjali na jidišu, služili se češkim a pisali na njemačkom“[2].
Milorad Durutović: Algoritam oca Rafaila: Jevanđelje u orahovoj ljusci
Imenom i prezimenom Čelebić čini omaž sljedećim stvaraaocima: Franz Kafka, Johannes Urzidil, Gertrude Theiberger, David Gans, Edmund Husserl, Ernst Weiss, Sigumund Freud, Oskar Baum, Gustav Meyernik, Franz Werfel, Max Brod, Hugo Salus, Pauel Leppin, Milena Jesenska, Egon Erwin Kisch. Nije riječ o njihovom portretisanju u tradicionalnom, biografskom, ključu. Zalaženje u živtne pojedinsti upravo je izuzetak u ovoj knjizi. Zainteresovanost za rasu, sredinu i moment Čelebić razvija slično intencijama novog istorizma, odnosno, poetike kulture, kako bi rekao Stiven Grinblat. On koristi pojam fashioning – kodifikovanje/uobličavanje – kojim se određuje „izdvajajuća ličnost, specifično obraćanje svijetu, dosljedan način opažanja i ponašanja“[3].
Trojezičnost ovih, kako ih Čelebić kvalifikuje, „eminentnih“ autora jevrejskog geta u Pragu, može se tretirati kao kulturološka specifičnost, nekakva predispozicija koja je omogućila ‒ silom okolnosti nametnula ‒ profilisanje jednog mikro ili minornog svijeta, kao kreativne oaze.
Čini se da je sasvim ubjedljivo iščitavanje Čelebićeve knjige ponudio akademik Andonovski, smještajući je u kontekst semiotike kulture J. M. Latomana. Međutim, praški jevrejski krug svoju autentičnu poziciju nije izgradio samo kroz kontakt sa širim ili majornim kulturnim okruženjem, to jest dominantnim njemačkim jezikom, već se od trijade: prostor, vrijeme i rasa – ovo treće nameće kao primarni, nadređeni nivo stvralačkog i intelektualnog uobličavanja. Prostor i vrijeme ne funkcionišu samo kao semiotički hronotop, nego kao ambivalenta sila koja, istovremeno, snaži i ugrožava svog jevrejskog stanovnika. „Lako je pjevati, dok gledaš ružu, teško je pjevati, dok gledaš smrt pred očima“, veli Čelebić, čime markira poziciju praških autora Jevreja, štu su pred nadolazećim nacizmom štitili poziciju SMISLA egzistencije, a ne samo goli, biološki, opstanak. Zbog tog, rekli bismo, duplo težeg puta ili zadatka u odnosu na običnog smrtnika može se razumjeti zašto je „perspektiva minornog […] perspektiva spasenja“[4]. Istovremeno to je pozicija neravnopravnog obračuna ‒ sudara Davida i Golijata, Kanjoša i Furlana. Sudar kreacije i represije. Ali to je i sudar iracionalnog i racionalnog principa u asimetričnom svijetu. Kada se pak shvati da žudnja za simetrijom kulture nije teritorijalna već metafizička kategorija, onda, kao u šahovskoj rokadi, „iracionalno“ prelazi na poziciju „racionalnog“ osjećanja života, te se umjesto Grinblatovog pojma fashioning operativnije i smislenije može primijeniti ono što ovaj teoretičar naziva self-fashioning – samouobličavanje. To znači da pisac ne može da napusti sopstvenu poziciju, osim po cijenu gubitka sopstvenog identitet, a ona nije određena samo prostorno-vremenski, niti administrativinim regulama, već i tradicijom, „maternjom melodijom“, kako bi rekao srpski pjesnik Momčilo Nastasijević. To još ne znači da eminentni reprezenti jevrejskog Praga štite sopstvenu poziciju prevashodno čuvanjem nacionalnog i religijskog identiteta[5], nego svoju autoritet grade kroz sposobnost originalnog stvaralaštva. Kreću se, da ponovimo, duplo težim putem. „Samouobličavanje izvodi svoj interes upravo iz činjenice da funkcioniše zanemarujući razliku između književnosti i društvenog života. Ono uvijek prelazi granice između stvaranja književnih junaka, oblikovanja svog identiteta, iskustva ukalupljenosti od strane sila koje su izvan sopstvne kontrole, pokušaj da se uobliče druga bića“.[6] Dok majorni svijet teži da „probije“ granice minornog svijeta i time mu oduzme autonomnost, dotle minorni svijet teži da oslobodi granice između svjetova, podvlačim, oslobodi, a ne poništi ili kontroliše. Osloboditi granice između svjetova u iskustvu jevrejskih pisaca u praškom getu, moglo je doći prevođenjem trojezične sudbine u jedan kulturni, književni, filozofski ili naučni, dakle, u univerzalni jezik kreacije. Primjera radi, kada se glavni junak Čelebićeve knjige, koji je istovremeno i guru praških Jevreja, Franc Kafka u svojim djelima opire besmislu i kanibalizmu adimnistracije i birokratije velikih svjetova, on to ne čini samo u svoje ime, već u ime univerzalnog smisla i humnaosti.
Milorad Durutović: Radosav Ljumović, Podgorica, Beograd, Marbelja (skica za portret)
Zakon, koji poslušne unapređuje u aktere, a manjinu sankcioniše kao podanike, toliko je prisutan u Kafikinoj naraciji da joj određuje raspoloženje i daje ton. Naslovi velikih narativa su to, i ništa drugo: Proces, Zamak (romani), U kažnjeničkoj koloniji, Preobražaj, Presuda, Pred zakonom, ili nose zloslutan ton sankcije, kao da im je izrečen, Opis jedne brobe, primjerice; pa i Pismo ocu, ili Dnevnik, kao da spadaju u neku turobnu književnost kažnjavanja, tlačenja i trpljenja; pa i sama naracija, jezičko stvaralaštvo kao da je neka kažnjenička građanska obaveza.[7]
Kafka, uprkos goričini svog životnog iskustva, jeste eliotosvka sinergija tradicije i indvidualnog talenta, estetska i ontološka finoća koja svoje, lično, „Ja“ uspijeva da postavi u univerzalne okvire, da udahne demijurgiju drugim piscima jevrejskog geta u Pragu. Stoga, sve njih zajedno možemo prepoznati kao jednu enklavu sličnu (srodstvenu) drugim minornim svjetovima od antike do našeg doba. „Tradicija je duža od bilo kog života“, piše Čelebić. „Ne bih znao gdje vodi granica između tradicije, i stvaranja. Uostalom, Kafka je, čitajući Goethea, zapisao u svom dnevniku: ՚Moja radost stvaranja bila je bez granica“[8]. I šta nam to još sugeriše? Pa da je svijest o dijahronijskoj ravni ljudskog iskustva primarna odlika minornih svjetova; mehanizam pomoću kojeg se ruše okovi prostora i vremena, kojim se hoće suziti život, minorni svesti na mizerne svjetove. To, istovremeno, znači i da je vezanost za sinhroniju važna odlika majornih svjetova, koji svoju snagu crpe, dakle, iz trenutne moći, bez upitanosti šta je bilo prije i šta može biti posle. Kulturni ideal onda bi trebalo tražiti u nekakvoj nivelaciji dijahronijskog i sinhronijskog odnosa prema životu. Granice razumjeti kao mostove koji povezuju udaljene obale.
Koncept minornog svijeta Gojko Čelebić razmatra iz mnoštvo perspektiva, u interdisciplinarnom rasponu, od kulture sjećanja, psihoanalize i fenomenologije, do politike i ekonomije. Time su ubjedljivo potvrđuje da je autor zaista uspio da razvije jedan unikatan teorijski pristup kojim se može, kako autor već i čini, pokazati autentična raskoš praškog jevrejskog i intelektualnog kruga, ali i ponuditi interpretativni modus za razumijevanje savremenog svijeta. Iako je fokus na žilavoj prirodi minornih svjetova, autor nas, možda i mimo svjesne namjere, i te kako obavještava o krhkosti majornih svjetova. Naravno, mogli bismo učiniti prigovor da je dramatska korelacija malo – veliko/minorno – majorno sagledana u jednom ekstremnom, radikalnom, binarnom odnosu – ali to je cijena uviđanja istine o svijetu, još od vremena antičkih tragičara.
Između dobra i zla nema kompromisa.
[1] Gojko Čelebić, Pisci jevrejskog Praga, Factum – Beograd: Bookara – Zagreb, 2021, str. 8.
[2] Isto, str. 8‒9. (Isticanje M. D.)
[3] Stephen Greenblat, Renaissance Self-Fashioning from More to Shakespeare, Cihicago and London: University of Cihcago Press, 2005, 2.
[4] Čelebić, nav. djelo, str., 41.
[5] Razvijena svijest o sopstvenoj tradiciji, kulturnoj i duhovnoj genezi funkcioniše kao sila (moć koju je potrebno osvijestiti) koja daleko nadrasta granice (prostor i vrijeme) minornog svijeta. Kako bi otprilike ustvrdio Umberto Eko, čitajući knjige čovjek može da poživi i do pet hiljada godina. No, Čelebić bi rekao: „Za većinu je književnost ukras i zabava, za manjinu obaveza“ (Nav. djelo, str. 26). Doživljaj „obaveznosti“ jeste svijset o zakonu, ali za „velike svjetove“ i „minorne svjetove“ isti zakon ne važi na isti način. „Lična karta velikih svjetova, njihov pasoš, legitimacija, jesu zakoni. Zakon je novac velikih, a kusur malih. Zakon za velike svjetove ne propisuje šta je dobro a šta zlo, već im to nudi u svojim institutima, bankama, zatvorima, lazaretima, bolnicama, kasarnama, poštama, kockarnicama; nudi izobilno, dočim minornim svjetovima zakon doslovce propisuje život“ (Čelebić, nav. djelo, str. 27).
[6] Grinblat, Nav. djelo, str. 3.
[7] Čelebić, Nav. djelo, str. 28‒29.
[8] Isto, str. 86.