Piše: Miroslav Todorović
Počivši patrijarh Pavle, jedan od najvoljenijih poglavara Srpske pravoslavne crkve, ostao je upamćen po svom skromnom životu. Bio je uvek spreman da pomogne. Kao skromnog i tihog čoveka, pravičan prema svima, najbolje ga poznaju Srbi iz Prizrena, carskog grada u kojem je službovao pune 33 godine. Uvek je bio među vernicima, delio s njima i dobro i zlo. Voleo je da se prošeta gradom, poznatom po brojnim pravoslavnim svetinjama. Ljudi su mu prilazili, pozdravljali ga i divili se njegovoj energiji.
Osamdesetih godina prošlog veka Pavle, tadašnji episkop Eparhije raško-prizrenske, veoma je često obaveštavao vlasti u Beogradu da su albanski ekstremisti započeli neviđenu hajku protiv Srba u južnoj srpskoj pokrajini.
Nažalost, na apel za pomoć srpskom življu nije dobio odgovor. I sam je postao meta albanskih ekstremista. Pošto je često sam odlazio pešice do prizrenske pošte i ostalih institucija kako bi obavio neki posao, često je nailazio na albanske ekstremiste, koji su ga vređali. Nekoliko puta je i fizički napadnut. Mlađi Albanci vukli su ga za bradu, a jednom prilikom je odgurnut na stepeništu ispred ulaza u poštu.
Za nasrtaje na episkopa raško-prizrenskog Pavla nije smela da sazna javnost u Srbiji. Dopisnicima dnevnih novina, među kojima sam bio i ja, rukovodstvo tadašnjeg Opštinskog komiteta SKJ zabranilo je da pišu o tome. Kako su godine prolazile, Srbi su zbog divljanja albanskih ekstremista počeli da napuštaju svoja vekovna ognjišta. Odlazak srpskog življa iz južne srpske pokrajine nije uznemirio tadašnju srpsku vlast.
U svom uvodnom slovu za knjigu „Zadužbina Kosova” 1987. godine, u vreme dok je bio episkop Eparhije raško-prizrenske, Pavle je između ostalog napisao: „I danas, kada su se nad KiM nadvili crni oblaci, treba podsetiti i sebe i druge na istinu da nas niko nije pitao hoćemo li se roditi u ovom ili onom vremenu, na ovom ili onom tlu. Za to nemamo ni zasluge, ni krivice. Ali, da li ćemo opstati kao ljudi ili neljudi, to zavisi od nas, zavisi i da li ćemo opstati ili nestati i pred Bogom i pred čovečanstvom. Valja razmisliti: šta bi srpski narod bio bez ovih svojih zadužbina i u slobodi i u ropstvu. Šta bi bismo i mi danas bili bez njih i pred sobom i pred svetom? Kosovo, zavetna postojbina srpske zemlje, naš je dug i pred Bogom i pred ovim napaćenim narodom koji, kraj sve proređenijih ognjišta, čuva ovde svetinje ne samo Srba, već i čitavog prosvećenog čovečanstva.”
Prizrenskim Srbima, kao i sunarodnicima iz čitave južne srpske pokrajine, Pavle je ostao u srcu i rado ga se sećaju.
Izvor: Politika
