Piše: Milovan Urvan
Hiljadu nagrada za moju pjesmu.
Ako nije zbog nagrada,
zarad čega se pišu pjesme?
Ne! Ne govorite mi o ljepoti.
O toj staroj zabludi sanjara.
Ljepota nije platila nijedan račun,
nijednu besanu noć nije odspavala umjesto mene.
Svaka je pjesma plaćena:
po jednim izgubljenim jutrom,
po jednim očima koje su zaboravile san,
po jednim plućima punim uzdaha
koje niko nije tražio.
Nagradu ne treba da dobije samo pjesnik.
Treba da je dobije njegova žena,
koja je godinama živjela
sa čovjekom čije je tijelo bilo kod kuće,
a glava u rečenici
koja neprestano traži svoj kraj.
Treba da je dobije i komšija,
koji me svakog jutra gleda
kako izlazim neizbrijan,
neispavan,
kao da sam cijelu noć
nosio tuđu grbaču na leđima.
Treba da je dobije i tišina,
jer je podnijela više rukopisa
nego što biblioteke zaborave knjiga
u svojim prašnjavim podrumima.
A ako nagrada ipak pripadne samo meni,
biće to najnepravednija stvar
koju je književnost ikada učinila.
Jer pjesmu nikada ne piše jedan čovjek.
Piše je sve što je,
živeći s njim,
polako prestajalo da živi,
dok nije zaboravilo
na maternjem jeziku da sanja.
