Piše: Đorđe Matić
(U spomen Dragoljubu Đuričiću)
Ovi protesti – evo, možemo se odmah zaustaviti digresijom jer je dovoljno samo reći tako, „ovi protesti“, da bude jasno odmah o čemu se radi – što god i o čemu god nastavili govoriti poslije toga o njima. Ali, da dovršimo onda misao, makar ovu prvu, i informaciju kojom bi tekst krenuo. Protesti, dakle, studentski, a dosad i općenarodni u Srbiji imali su svoj vrhunac dosadašnji u trenu i danu kada ovaj tekst nastaje, 15. marta 2025. godine, ili u simbolici brojeva – petnaestoga datuma za petnaest žrtava novosadskih. Dok ova kolumna izađe, tko zna šta će se još sve dogoditi i ona će dotad u svojem glavnom motivu ostati iza događaja. Uostalom kao i prethodne koje su govorile o protestima što nemaju svoga precedenta vjerojatno u čitavoj nacionalnoj i evropskoj povijesti. No, postoje i motivi trajni, neki očiti, samorazvidni, opći, i neki sasvim skriveni koji će ostati neovisno o budućim događajima. To mi se javilo, da se opet vratimo na početak, baš od ove nepotrebnosti imenovanja i toga da je semantička prečica „ovi protesti“ dovoljna. Ona me dovela i do manje vidljive, na prvi pogled marginalne razine još jedne simbolike u ovim velikim danima i događajima. Nažalost, po prirodi kulture i vremena, manje pamćene simbolike datuma, osim ove jasne i deklarativne.
Prije četiri godine, petnaestog marta 2021., umro je nenadano Dragoljub Đuričić, beogradski, crnogorski, srpski i jugoslavenski rok-bubnjar. Lik, pojava i zvuk koji su, osim po tome što se radilo o jednom od najboljih i najmoćnijih svirača naše scene i u više generacija, predstavljali su još nešto: svi beogradski protesti od devedesetih naovamo bili su nezamislivi bez njega. Baš kako je nepotrebno, rekli smo već, objašnjavati sintagmu „ovi protesti“, tako je na sceni, muzičkoj a onda i društvenoj, bilo suvišno dodavati i njegovo prezime – dovoljno je bilo reći „Dragoljub“ i odmah se pomislilo na jedno od amblematskih lica bezbrojnih protesta, s vrhuncem u onima Petoga oktobra (evo još jedan datum kojem ne treba dodatak).
A k tome na mah i prizvati sliku: Dragoljub ispred kolone s dobošem okačenim oko vrata i okružen sa svojih nekoliko kolega i učenika-udaraljkaša zadaje za početak kretanja ritmički „pattern“, bubnjarsku figuru – u četiri četvrtine, na otprilike 120 udaraca u minuti, tri naglašene dobe, tri „flema“ (lakši udarac jednom, koga slijedi puni udarac palice drugom rukom), na koje se nastavlja neka vrsta „paradidl“ – figure u šesnaestinkama. Vjerojatno nema građanina Srbije koji je prošao ono vrijeme a da ne bi raspoznao ovaj uporni i podižući ritam koji je Dragoljub preuzeo od svjetskog bubnjarskog velikana Kozija Pauela i njegovog instrumentala „Dance with the Devil“ – „Ples s đavlom“. Ta sviračka figura praćena zviždaljkama zvučni je simbol protesta jedne neukrotive generacije koja se bunila u neobičnim ritmovima, ali zato uporno, tvrdoglavo i srčano.
Kako bi lijepo bilo onda da je baš na ovaj dan čuveni bubnjar mogao povesti još jednom kolone beogradske i one iz čitave zemlje, da bude ispred ili usred nove generacije što je digla najveće proteste u historiji države Srbije.
Dragoljub je bio Cetinjanin, i nakon tolikih decenija života u glavnom gradu govorio je i dalje ijekavicom, simpatično i pomalo prenaglašeno, poput mnogih „terazijskih Crnogoraca“. Iako je taj akcent bio nerazdvojiv od njega, i za života i nakon što je otišao, ovih sam ga se dana sjetio s drugačijim osjećajem i raspoloženjem. U još jednom u nizu ispada i provokacija što ih posustali i ustrašeni režim prozirno i podlo sije, pokušavajući zaustaviti nemoguće, u Pionirskom parku, u bivaku koji čine očajnici, snimljen je već stariji, uniformirani čovjek u crvenoj beretki sa štapom u ruci, navodno tu da zaštiti „studente koji žele da uče“. Malo kasnije kad sam pročitao nadimak po kojem je u medijima identificiran, prošla me jeza. „Žika Crnogorac“ – nadimak koji je najvećem broju mladih u protestu, kao i većini uglavnom nepoznat, zazvonio mi je ledenim tonom i sasvim određenim glasom, kao i onda kad sam ga prvi put čuo. Ima fragment u filmu „Jedinica“ iz 2006., remek-đelu televizijskog dokumentarizma, autora Filipa Švarma, o historijatu zloglasne JSO – Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije, čiji su članovi, opet s nadimcima – Legija, Zveki Zmija, Frenki – nakon ratovanja u RSK, a onda svuda gđe je trebalo obavljati brze, opasne i prljave ratne poslove, na kraju ubili i samog premijera države, Zorana Đinđića. Spomenuti fragment sam, kao i film, gledao bezbroj puta: preko mutne video-snimke iz 1997., s postrojavanja Jedinice, beskrajno dramatičan bariton legendarnog spikera Dušana Radulovića identificira jednog po jednog člana Jedinice. U nekom trenutku, nakon što oficir u maskirnoj uniformi i pod crvenom beretkom raportira Slobodanu Miloševiću i izgovori da „raportira pukovnik Živojin Ivanović“ – Radulovićev glas iz „of-a“ doda – „zvani Žika Crnogorac“. Ostalo mi je, u bezbrojnim detaljima, kako dotični dok podnosi raport, pokazuje ujedno i porijeklo nadimka – pukovnik Ivanović sve izgovara karakterističnim akcentom, i na ijekavici.
Zastrašujuća je pojava bio taj „Žika Crnogorac“; zastrašujući su bili i „Jedinica“, kao film – i Jedinica, kao samo srce tame naših devedesetih. Ona vrsta užasa za koju i kad nestane ili izgubi moć, čini se da će svejedno uvijek ostati jednako strašna i u sjećanju.
Skoro dvadeset godina nakon filma i skoro trideset od snimke, nakon svega što smo preturili ovđe, viđeti toga čovjeka koji je nekad već pojavom izazivao strah i isijavao autoritet gole sile, ali i neustrašivosti, koja je pored odvratnosti ulijevala i strahopoštovanje, viđeti kako danas pod olinjalom crvenom beretkom kao islužena i, po prvi put i ponižavajuće, zapravo neozbiljna pojava izvršava posljednju naredbu, izazvalo je prezir. Naročito kad je dao izjavu u kameru, mladim novinarima koji u većini ne znaju tko pred njima stoji. I kad se iza osmijeha kakav imaju pregaženi, nekadašnji silnici, začuo ponovo karakteristični akcent.
I tako mi se javila slika: jedan Crnogorac, s bubnjarskim palicama, smije se s Neba, široko, kao i kad je bio među nama; i drugi, još živ, sa smiješkom koji određuju ugašene hladne oči, i sa štapom na koji je bio oslonjen poput slijepca, ali bi njime i danas da zamahne i udari, i dalje sa stavom da nekoga ili nešto brani.
Ali gotovo je. Drvo bubnjarskih palica u rukama novih, mladih svirača što će izvoditi živi ritam koji podiže, na bunt ili na radost, ovaj put je jače od štapova u rukama negdanjih silnika.
Napokon.
Izvor: P- Portal
