Piše: Đorđe Matić
U vrijeme osamdesetih godina, u toj uistinu zlatnoj, bez obzira na to koliko u isto vrijeme i kriznoj epohi grada Zagreba, jedan dio mladog svijeta, onaj umjetničkiji, skupljao se i na Cvjetnom trgu. Glavno mjesto zaustavljanja i okupljanja bilo je duž niskog zida sa željeznom ogradom iza koje je crkva. Zvučat će danas frapantno, ali nismo se uglavnom ni pitali koja i kakva je to crkva. To će neki od nas saznati tek kasnije. Dok smo sjedili leđima oslonjeni o ogradu i gledali prema ostatku trga, jedino što je ometalo kompletan vidik bila je bista koju smo gledali s leđa. Spomenik Petru Preradoviću. Ovaj austrijski general i, kako mu hrvatski izvori redom tepaju, jedan od najznačajnijih pjesnika hrvatskoga romantizma većinom nas tada nije zanimao, a i da jest, shvatili bismo kao i s gotovo svim pojavama ovdje da atribucije i opisi nisu tako jednostavni.
Ogledni primjer asimilacije
Petar Preradović rođen je u podravskom, kajkavskom selu, blizu Đurdjevca, gotovo na samoj današnjoj granici s Mađarskom, što je tada bilo sve dio iste države, dakako, Austrijskog carstva. Rođen je i kao Srbin, u martu 1818., iz tipične grencerske, graničarske vojne familije s nekoliko grana istog prezimena i s dugom tradicijom služenja Carevini. Neki su čak dobili i titule (ugarske, i ruske štoviše) pa su se pisali „De Preradovich“. Grana kojoj je pripadao naš pjesnik je iz Grubišnog polja, mjesta s jakom srpskom prisutnošću. Njegov je put tipičan za dobar broj Srba ovdašnjih iz toga vremena: njemačko obrazovanje, zatim vojni poziv, vojna akademija, čin. Da bi se to postiglo, da bi se napredovalo, vojno i građanski, u svakom pravcu i pogledu, kao i za mnoge značajne ličnosti Austrije iz najrazličitijih oblasti djelovanja, ne samo za Srbe nego i, naročito, Židove (sjetimo se genijalnog kompozitora Gustava Mahlera), nužan dio toga puta bila je točka promjene i riječ od koje evo strepimo i danas – asimilacija. Hrvatski izvori tako redom označavaju da tokom školovanja u Wiener Neustadtu (iliti Bečkom Novom Mestu) mladi kadet Preradović „prelazi na katolicizam”. Istina je da se sam čin apostaze, odnosno konverzije, nikada nije dogodio, nego su pitomci po automatizmu upisivani kao katolici, s tipičnom birokratskom austrijskom „kvakom” – na vlastiti zahtjev mogli su administrativno promijeniti konfesiju i vratiti prvobitnu. To je onaj oblik lažne slobode koji u raznim oblicima postoji i danas. Preradovićev katolicizam je ogledni primjer asimilacije: neđeljom na misu s kriegskolegama, pomalo odbijanje od vlastitih tradicija i vjere, život daleko od kuće. Za razliku od nasilnog turčenja koje svi znamo iz Andrićevog romana, u Austriji je desrbizacija i unijaćenje odnosno pokatoličenje išlo perfidnije, sporije i gotovo nevidljivo.
Još jači i značajniji faktor promjene bio je kulturni, prije svega jezički. Za osam godina školovanja, a kasnije službovanjem, najprije po Italiji, u Milanu, Preradović je zaboravio ne samo svoje porijeklo i vjersku pripadnost, nego je, fascinantno za budućeg klasika nacionalnog romantizma, umalo zaboravio i rođeni jezik. Pokatoličenje je jedno, ali ponjemčivanje je bio proces mnogo jači. Pisac jedne od najpoznatijih oda našem jeziku, ironično, napisao je svoje prve stihove na njemačkom jeziku.
Sudbonosni susreti
U ovdašnjim biografijama govori se o ključnom susretu s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim kao začecima vlastite svijesti o nacionalnom, hrvatskom, odnosno (južno)slavenskom oslobođenju i razvijanju ideja nacionalnog romantizma u sklopu tadašnjeg Ilirskog pokreta, ali i kao momentu kad se Preradović „vraća” nacionalnoj, zapravo hrvatskoj, kulturi i odlučuje pisati na materinjem jeziku. Preskače se tu redovito još jedan susret – onaj za vrijeme prekomande u Zadru, poznanstvo sa Špirom Dimitrovićem, također Srbinom, Dalmatincem iz Benkovca, i poput Preradovića jednako tako austrijskim oficirom. Nažalost, izgleda, i tek s nešto malo manje slabim poznavanjem našeg jezika. Kako god, nakon toga Preradović uistinu i piše prvu pjesmu na hrvatskom, objavljenu 1843. u listu „Dalmatinska zora” – pjesmu naslovljenu „Poslanica Špiri Dimitroviću”.
Grencerski usud
Iako je poslije toga susreta objavljivao sustavnije, poeziju, čak i dramski tekst i dva nedovršena epa (!), prevodio s njemačkog i na njemački – Preradović je bio poliglot – zapravo bi se moglo reći da je sve to, kolokvijalno rečeno, „luk i voda”. On se više bavio vojnom karijerom nego poezijom i dogurao je do generalskog čina, što za potomka oca Srbina i podoficira, običnog zastavnika, nije mala stvar. O tome da je od samoga cara Franje Josipa dobio i plemstvo, pa se njegovi potomci do danas pišu „Von Preradovich”, da i ne govorimo.
Teško da ima za pravog pjesnika rečenice koja je više ponižavajuća od sljedeće, kako je beslovesno i nevoljno komično navodi jedna od tupavih današnjih hrvatskih biografija: Preradović se bavio književnošću „koliko mu je dopuštala časnička služba (generalski čin)”.
Valjda je razvidno odmah u čemu je problem ovdje. Pjesnik biti jest poziv koji ide iznad svega drugoga, ponekad i iznad života samoga. Sam Miroslav Krleža, neumoljiv kao i uvijek, precizno je to osjetio kod Preradovića, pa još dodatno iz ideološke pozicije kojoj je svijet grencerskog generala bio sve samo ne drag. Krleža se nekoliko puta nemilosrdno očitovao o njemu, jednom čak i kroz Nazorove riječi!, izgovorene „intimno, u četiri oka”. Tu naziva Preradovića „najispraznijim versifikatorom” i u dva teksta napisana u nevjerojatnom rasponu od pedeset godina, i 1918. i 1968., u dvije države i dva sistema, pita što će nam uopće godišnjica autora – „tipičnog grencerskog oberlojtanta” – i s gađenjem spominje njegove „diletantske pjesme”.
Krleža je za nijansu prestrog. Preradović, kakav god bio, jest napisao makar jedan fantastičan, neprolazan dvostih, u svojoj najpoznatijoj pjesmi „Rodu o jeziku”:
“O jeziku, rode, da ti pojem,
O jeziku milom, tvom i mojem!”
I napisao je makar jednu strofu iz druge, još slavnije varijacije, s aliteracijama koje uči svaki đak kod nas već stoljeće, onu iz pjesme „Jezik roda moga”:
„Kao vječno more sinje
U kretu si gipkom, lakom,
Podaje se dahu svakom,
I mreška se i propinje,
(Kakva moć je vjetra koga) –
Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
Šumi, grmi, tutnji, huči –
To je jezik roda moga!”
Što bi se reklo – manje od nekih većih, više od nekih potpuno zaboravljenih.
Simbolički trijumf etnomimikrije
Otkud onda, možemo se pitati, toliki kult Petra Preradovića ovdje?
Stvar je, kao i s većinom pojava u nas, najprije političko-ideološke i etno-nacionalne prirode. Krleža piše u istom tekstu da „Nikada ovaj general nije ni jedamput izustio hrvatsko ime, jer se nije ni osjećao Hrvatom” i dodaje, zapravo za nas danas intrigantno, da je Preradović više govorio „Niki Bartuloviću i kompaniji” – što je opaska koja bi zaslužila poseban esej.
Ni ovo s izjašnjavanjem o pripadnosti nije naime istina: pedantni istraživač našao je dva citata u autobiografskim crticama u kojima Preradović piše i ovako: „Premda smo se kao Hrvati imali radi” i „Nas nekoliko častnika Hrvata”…
Petar Preradović stekao je u prošlih sto godina istaknuto mjesto u hrvatskoj historiografiji i institucionaliziranoj kulturi zbog dva razloga: da, on je bio istaknuta ličnost glavnih tokova i ideoloških formacija unutar hrvatskog naroda i hrvatske političke misli i tendencija u 19. vijeku, od ilirizma, panslavenstva, južnoslavenstva, austroslavenstva (ne zaboravimo – kao intrinzično antisrpskog, ili točnije rečeno – antisrbijanskog, što će se 1914. pokazati u kataklizmičnim razmjerima), i tako dalje, ali i na liniji nastajanja suvremene hrvatske nacije kao zajednice bazirane na principu etniciteta, što je ponovo drugačija stvar. Iz toga i najvažnije. Najprostije rečeno: on je, da se poigramo riječima, „metafora mimetike” – Srbin iz Hrvatske koji je promijenio naciju. Ukratko: simbolički trijumf pohrvaćivanja i etničke asimilacije.
„Povratak“ u srpski korpus
Ako se velikim vremenskim skokom vratimo u mnogo bliže vrijeme, baš ono s početka, kad smo se skupljali pred Preradovićevim spomenikom na trgu koji, iako ga svi zovu Cvjetni, nosi zapravo njegovo ime, ili se pak prebacimo u vrijeme odmah potom – u kojem je razlikovanje po onomastici počelo biti ključ opstanka ovdje, neki od nas mogu i iskustveno izmjeriti razmjere toga procesa na razini gdje stvari postaju bazične i surove. Za razliku od mnogo markiranijih prezimena naših ljudi, netko od domaćih Srba s prezimenom Preradović, a bilo ih je sva sila, pa još ako je imao i kakvo „neutralnije” ime, kakva su se davala u socijalističkom vremenu, taj se mogao u loša vremena sasvim dobro sakriti. Do te mjere je ime Preradovićevo integrirano u hrvatsku nacionalnu kulturu, asocijativno i reakcijom, pogotovo od trenutka kad je zavladala ekskluzivistička etnička paradigma.
Zanimljivo, kad su se počele osnivati organizacije Srba u Hrvatskoj, nakon raspada zajedničke zemlje, Preradović je, slično kao i Borojević, pribrojen galeriji značajnih Srba. No taj je odnos, doima se, uvijek ostao ponešto neiskren i nelagodan, da ne kažemo podijeljen. „Misija” je i ovdje uspjela – Preradovićem se, institucionalno gledano, više diče Hrvati nego Srbi, kako god to izgledalo i djelovalo. Prije dvije godine, 18. avgusta 2022. navršilo se stotinu i pedeset godina kako je u Beču umro Petar Preradović. Sedam godina kasnije njegovi ostaci preneseni su u Zagreb i danas leže u mirogojskim arkadama. To je obljetnica važna iz mnogo razloga. Ne sasvim iskrena, ni sasvim prirodna, ni s jedne strane, ali svejedno važna. Nama makar kao nauk.
Izvor: P- Portal
