Piše: Đorđe Matić
Neki od naših najvećih umova, kako kroz historiju, a naročito u suvremenosti bavili su se i štoviše inzistirali na problemu kontinuiteta, odnosno diskontinuiteta naše povijesti. Ako je obilježava jedno svojstvo to je, gotovo općim mjestom izrečeno, ovaj uočljivi paradoksalan i gotovo neprekidan slijed velikih lomova i nepostojanosti, nemogućnosti da se po osnovi načela povijesnog kontinuiteta ostvare mogućnosti postupnog napredovanja malim, ali sigurnim koracima. Mnogo lakše bi bilo pobrojati velika lomljenja i počinjanja ispočetka, nego naći mjerljive i dokazive stalnosti, kako u historijsko materijalnom smislu, tako i u pogledu državnih i političkih zajednica, od imena i imenovanja nadalje, od različitih ekonomskih modela i ideoloških sustava, pa sve do kulturnih pitanja i svakodnevice, koja uvjetovana prethodnima oblikuje živote ljudi na najosnovnijoj i suštinskoj razini. To vrijedi za sve ovdašnje narode također, pa time naravno i za trajne poDjele i različite kontekste bivanja između Prečana i Srba u Srbiji. Ima među inim jedna značajna svakidašnja, a slabo uočljiva pojava koja nas odavde razlikuje od Srbije, kontinuitet koji bez sumnje utječe na to kako građani te države doživljavaju sebe i kako im ta pojava određuje identitet u istinskom smislu riječi.
U proteklih stoljeće i pol tako, većina ovdašnjeg svijeta morala bi se malo pomučiti da nabroji sve valute koje su bilo sami, bilo njihovi preci koristili u tom razdoblju. Od „kruna“ iz Carevine pa sve do eura, sedam (ako se ne varam) različitih sredstava plaćanja prošlo je kroz ruke ljudi današnje Hrvatske. U Srbiji pak, institucije i mediji obilježavaju ravno stotinu i pedeset godina otkako građani bez prekida koriste valutu koja je i Ovdje dugo vrijedila kao metonimija za novac: dinar, naravno.
Od samoga izbora naziva nadalje, čitava se jedna duga i velika tajna povijest odvija preko toga neprekinutoga monetarnog fenomena što sobom nosi beskrajan niz implikacija, od najširih povijesnih i političkih, do kulturoloških i ličnih, čak i poetskih. Već od početka, od te bitne 1873. kad je donesen zakon o nacionalnoj valuti još ne sasvim nezavisne Srbije, i kad su krenuli prijedlozi za imena: „srbljak“, „stopar“ (od „sto para“, naravno), „milanovac“ – po knjazu, a onda potonjem kralju Milanu Obrenoviću čiji će lik biti i na prvom iskovanom dinaru dvije godine kasnije, 1875. – postojao je čak i prijedlog da se novac zove „zlatica“ (što ga tragičnom ironijom veže za dvaput nestalu kunu). Sve dok ministar financija i liberal Čedomilj Mijatović, nedovoljno opisana velika ličnost srpske historije, nije inzistirao na svojoj „sintetičnoj“ ideji i na kraju izvojevao da se nova valuta nazove dinar. Na liniji koja je kao u kakvoj čudesnoj metafori spajala sve kulture koje su u prošlosti formirale identitet mlade političke nacije i države – dinar je izvedeno od latinskog „denarius“, kao simbola evropske civilizacijske pripadnosti, kao i romantičarskog uspostavljanja veza (evo, to je pokušaj također stvaranja kontinuiteta) sa srednjovjekovnim srebrnim dinarom Nemanjića i dinarom Vuka Brankovića, ali i priznanja utjecaja arapskog i turskog (dovoljno je pogledati koje zemlje i danas koriste dinare) – Mijatović je ovim imenovanjem postavio nešto što kao da je skupilo u jednom pojmu svu monetarnu i simboličku povijest Srba, u isto vrijeme izabravši ime koje je kad je pušteno u optjecaj Djelovalo i kroz dugo vremena nam se činilo i čini skoro kao „prirodno“, a unazad i kao jedino ozbiljno, da ne kažemo jedino moguće. Dinar je ušao brzo u evropsku monetarnu uniju, ostvarujući stroge standarde toga vremena u međunarodnom prometu. Ali nešto je važnije bilo tu: jedan narod je dobio vlastite, nakon tolikih stoljeća tuđih para. Otud čak i skupljanje poreza u dinarima tih prvih godina bilo je, koliko god cinicima danas to zvučalo, stvar inata i vrsta otpora vlasti propadajućeg Otomanskog carstva koje će nekoliko godina kasnije zauvijek otići iz zemlje Srbije. Dinar je predstavljao i zalog za budući Berlinski kongres Gdje će se rješavati pitanje pune nezavisnosti, u kojem će vlastita valuta biti i važan znak i mjera državnosti. Nepovjerljiva Srbija nije dinar odmah prihvatila, pogotovo kad je ušla i prva moderna papirna novčanica: na kovanice naviknut narod imao je surevnjivost prema novcu koji „ne zveči“, sve dok ubrzo nije shvatio da novčanicu od tih prvih sto dinara može u Narodnoj banci razmijeniti za propisanu vrijednost u zlatu, a papirni apoeni stekli, kažu povjesničari, za malo vremena veliki ugled.
I tako, svim promjenama i odnosu prema njemu unatoč, dinar traje do danas. A zaista se mijenjao, i vrijednošću i izgledom. Raskošne, svilenkaste novčanice s vodenim žigom „stare Jugovine“, skromni i dragi, narodski ogrubjeli mali papiri poslijeratne DFJ i FNRJ, minuciozno izvedeni „crvendaći“, „ceneri“, „konji“ i „hiljadarke“ zrelog perioda SFRJ, legendarni rudari i devalvirani plavkasti „Tile“, već skoro u završnici zajedničke države; i distopijski zastrašujuće, gotovo neizbrojive nule iz doba sankcija prije 1994. i „deda Avrama“.
Dinar je ušao u jezik i kulturu, u izraze i sintagme – „ne vrijedi ni pet para“, „daj mi neki dinar“, popovićevski „dinar za doručak“, i iz toga, važnije, ušao je i u poeziju – Borina „Dva dinara druže“, Jurina (prvobitna) „dao bih milijardu dinara“, i mnoge druge. A upravo to je razlog što se dinar neće izbrisati iz kolektivnog pamćenja ni kod onih koji dinare u novim državama već evo tri decenije više ne koriste.
Dejan Jovović: Srpski ekonomski paradoks – o fiksnom kursu dinara
Iako nije, moglo bi Djelovati kao trik pitanje: tko je na novčanicama danas, koja su lica na moneti države što se ponovo zove Srbija. Izbor je izuzetan, sugestivan koliko inteligentan i opet pun simbolike. Počevši od najmanje nominalne vrijednosti (Ovdje je riječ „nominalno“ zaista i jedino doslovna), od 10 dinara redom idu: Vuk i Filip Višnjić, i Njegoš, kao jezik, kultura i književnost, pa Mokranjac, muzika; Tesla, znanost, razumije se; Nadežda Petrović, slikarica i jedini ženski lik; intrigantno – Đorđe Vajfert, kao metafora tržišne ekonomije (ali i biranja pripadnosti koja nije uslovljena „po krvi“, to jest etniji). I na kraju, kako N. Grujičić kaže, „ona koju niko neće da vam razmeni na kiosku“ – 5.000 dinara i Slobodan Jovanović, vjerojatno najutjecajniji srpski historičar i politički pisac prošloga vijeka.
Neobičan je i taj izbor, ali nadaje nam se Ovdje, pored mnogobrojnih čitanja i za još jedno manje vidljivo, u gotovo punom krugu: iako je Čedomilj Mijatović, čovjek koji je inaugurirao dinar, među stožernim ličnostima druge polovice srpskog devetnaestog vijeka – inače porijeklom Prečanin, kako drugo – rođen u Knjaževini Srbiji, pred kraj života u Kraljevini Jugoslaviji, uslijed surovih igara politike, ideologije i poslovične kapricioznosti pamćenja u Srba, bio je skoro zaboravljen. Jednim svojim tipično uravnoteženim člankom o Mijatoviću, upravo će ga Slobodan Jovanović, ovaj „nerazmenjivi“, Djelomično vratiti u galeriju važnih ličnosti povijesti srpske političke misli.
I eto primjera kontinuiteta među silnim lomovima kojima smo ovo započeli, dokaza kako se i ispod isprekidanih tokova historije mogu pronaći i ponovo uspostaviti neke stalnosti ili neuočeni kontinuiteti koji kad se sakupe i izvuku na viDjelo čine i znače važan dio života – i stabilnosti identiteta jednoga naroda. A nije svaki te sreće.
Izvor: P- Portal
