Piše: Džon Fefer
Prevod: Žurnal
Možda se sjećaš ovakvog događaja iz školskih dana. Neko iz tvog odjeljenja je učinio nešto loše, recimo, puštao u opticaj karikaturu direktora, pa je nastavnik odlučio da kazni cijelo odjeljenje tako što vam je uskratio veliki odmor. Možda je to učinjeno da bi se krivac natjerao da se prizna, ili da bi se na tebe i ostale učenika izvršio pritisak da uperite prstom u nekoga. To je lukav način da se učenici pretvore u saradnike u održavanju reda u učionici.
Takve taktike kolektivnog kažnjavanja vremenom su napuštene — i to iz sasvim razumljivih razloga. Nepravedne su. Ne mijenjaju ponašanje. Uče pogrešnim lekcijama i tjeraju djecu da mrze školu.
A, uzgred rečeno, takve taktike su i protivne Ženevskim konvencijama. Prema jednom članu Konvencija koji se odnosi na status i postupanje prema zaštićenim licima: „Nijedno zaštićeno lice ne može biti kažnjeno za djelo koje lično nije počinilo. Kolektivne kazne, kao i sve mjere zastrašivanja i terora, strogo su zabranjene.“
Možda izgleda smiješno primjenjivati Ženevske konvencije na školsku učionicu, čak i ako neke škole zaista liče na ratne zone. Ipak, u posljednje vrijeme postoji sve izraženiji trend osude taktika kolektivnog kažnjavanja u školama, uz pozivanje na principe koji su prvobitno bili osmišljeni da zaštite civile.
I dok se učionice sve više uređuju u duhu poštovanja dječijih prava, svijet geopolitike nastavlja da prihvata principe kolektivne kazne. Šta je rat, na kraju krajeva, ako ne kažnjavanje čitavog stanovništva zbog postupaka nekolicine? Ekonomske sankcije, pa čak i one takozvane „pametne“, na kraju nanose štetu ljudima koji nemaju nikakve veze s politikom svojih vođa. A svi ti „lijepi“ carinski nameti rezultiraju višim cijenama za milione potrošača koji ni na koji način nisu povezani s postupcima države ili korporacija.
Ali, danas u svijetu ne postoji očigledniji primjer kolektivne kazne od tragedije koja se trenutno odvija u Gazi.
Fajnenšel tajms: Ekstremisti predvode Netanjahuov pristup ratu sa Hamasom
Kontinuirana kršenja
Dana 7. oktobra 2023. godine, Hamas je izveo užasan napad na Izrael u kojem je više od hiljadu ljudi ubijeno, a preko 200 odvedeno u zarobljeništvo. Izrael je gotovo odmah objavio rat Hamasu. Potom je započeo s tim da sve stanovnike Gaze natjera da plate cijenu za zločine nekolicine.
Kazna je bila strašna. Više od 52.000 ljudi ubijeno je od strane izraelskih snaga, prema podacima ministarstva zdravlja Gaze. Međutim, taj broj je vjerovatno za 40 odsto manji od stvarnog, prema članku u Lansetu, ako se uračunaju sve žrtve povezane s ratom, uključujući i one nastale zbog urušavanja zdravstvenog sistema. Ogromna većina tih desetina hiljada smrtnih slučajeva — oko 70 odsto — čine žene i djeca.
Ove brojke žrtava sada uključuju i smrt od gladi, s obzirom da Izrael već dva mjeseca blokira svu humanitarnu pomoć za Gazu. Izrael primjenjuje ovu taktiku kako bi izvršio pritisak na palestinsko stanovništvo da natjera Hamas na kapitulaciju i oslobađanje nekoliko desetina izraelskih talaca koje još uvijek drži. Nema hrane, nema lijekova, nema goriva — ništa od toga ne ulazi u pojas Gaze. Pored gladi, ljudi umiru i zbog toga što nemaju pristup osnovnim, životno važnim lijekovima.
Njujork tajms izvještava da je „jedini izvor hrane za mnoge Gazance — naročito za onih 90 odsto stanovništva koje je raseljeno i uglavnom živi u šatorima — lokalne dobrotvorne kuhinje, od kojih su neke opljačkane kako se kriza gladi produbljuje.“ Tragediju dodatno pogoršava činjenica da se hrana i lijekovi nalaze u neposrednoj blizini, ali Izrael blokira njihovu isporuku.
Izraelska vlada tvrdi da gađa isključivo Hamas. Ali, nastavlja da bez razlike ubija civile u vazdušnim udarima, uključujući i one ove sedmice na prepun restoran i jednu školu. Tvrde da se borci Hamasa kriju u bolnicama, što im, po toj logici, daje za pravo da unište cijelu medicinsku infrastrukturu tog područja. I čak da je ta tvrdnja tačna — a Izrael je do sada pružio vrlo malo dokaza — svi ti civilni gubici i dalje predstavljaju kolektivno kažnjavanje. I dalje bi se radilo o ratnom zločinu.
Fajnenšel tajms: Ekstremisti predvode Netanjahuov pristup ratu sa Hamasom
Klejton Dalton bio je dio medicinske misije koja je posjetila Gazu tokom dvomjesečnog primirja koje je započelo u januaru. U tekstu za Njujorker, opisao je ovu scenu u razrušenoj bolnici na sjeveru Gaze:
Ušli smo u veliko skladište u uglu jedinice intenzivne njege. Bilo je nakrcano medicinskim uređajima: ultrazvučni aparati, infuzione pumpe, mašine za dijalizu, aparati za mjerenje pritiska. Svaki od tih aparata je, čini se, bio uništen metkom — ne nasumično, kako bi se moglo očekivati u haotičnoj pucnjavi, već metodično. Bio sam zapanjen. Nisam mogao da zamislim nijedan vojni razlog koji bi opravdao uništavanje opreme koja spašava živote.
Ljekari koji su dolazili u Gazu počeli su da dokumentuju još jednu jezivu statistiku: broj djece pogođene u glavu, kao da su namjerno egze. Zabilježeni su desetine takvih slučajeva, a neka od te djece imaju samo nekoliko godina. Adam Hamaui, plastični hirurg iz Nju Džersija, rekao je za This American Life:
To su mala djeca koja su pogođena, i to nisu zalutali metci. To su meci koji su imali svoj cilj. Precizni. Zalutali metak može objasniti jedan ili dva slučaja. Ne može objasniti niz preciznih, namjernih pucnjeva koji su usmjereni na djecu od oktobra mjeseca.
Čini se da Ženevske konvencije ne važe za djecu školskog uzrasta u Gazi. Ona su, zajedno sa brojnim drugim Palestincima, žrtve kolektivne kazne.
Izrael je više puta optuživan za ratne zločine u Gazi. Organizacije za zaštitu ljudskih prava — poput Human Rights Watch i Amnesty International — redovno objavljuju izvještaje o izraelskim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava. Ujedinjene nacije su osudile Izrael za zločine protiv čovječnosti, a Međunarodni krivični sud izdao je naloge za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanjahua i njegovog bivšeg ministra odbrane Joava Galanta.
Umjesto da ove optužbe dovedu do preispitivanja ili obuzdavanja agresije, vlada Netanjahua čini upravo suprotno — produbljuje nasilje. Ove sedmice objavljena je nova faza kampanje protiv Hamasa nakon primirja, s namjerom da se pojačanom vojnom akcijom izvrši dublje prodiranje u Gazu, gurne stanovništvo u malu enklavu na jugu i zauzme veći dio teritorije. Najekstremniji članovi Netanjahuovog kabineta idu korak dalje — otvoreno pozivaju na potpuno protjerivanje svih Palestinaca iz Gaze, što sve više ukazuje na to da bi upravo to mogao biti stvarni, premda neobjavljeni, cilj izraelske politike.
Iako se Netanjahu suočava s sve intenzivnijim otporom unutar Izraela — uključujući proteste hiljada rezervista i bivšeg direktora tajne službe Mosad — nekoliko uticajnih država nastavlja da mu pruža otvorenu podršku. Dok je smanjila veliki dio svoje spoljne pomoći, administracija Donalda Trampa je, zaobilazeći Kongres putem izvršnih ovlašćenja, prebacila Izraelu milijarde dolara vojne podrške. Indija je, takođe, ignorišući mišljenje svjetske javnosti, nastavila da snabdijeva Izrael oružjem i tehnologijom. I drugi desničarski lideri poput Havijera Mileja u Argentini i Viktora Orbana u Mađarskoj, održavaju bliske i srdačne odnose s Netanjahuom.
Što znači da Izrael nastavlja da djeluje s nekažnjivošću u svom kažnjavanju Palestinaca.
Mnogo toga je napisano oko pitanja kako na odgovarajući način nazvati ono što Izrael čini u Gazi. Izraelska vlada svoju kampanju brani kao „pravedan rat“ protiv Hamasa. Kritičari je optužuju za genocid.
Međutim, stvarne okolnosti na terenu — glad, djeca pogođena u glavu, masovno raseljavanje i razaranje čitavih zajednica — govore same za sebe. Pravnici i političari mogu jedni drugima dobacivati termine — „pravedan rat“ nasuprot „genocidu“ — ali se ne može pobjeći od surovih, nepobitnih činjenica. Čak ni izraz „kolektivna kazna“, sa svom svojom apstraktnošću, ne uspijeva u potpunosti da obuhvati užas onoga što se dešava.
U romanu Elizabet Kostelo DŽ. M. Kucija, junakinja po imenu Elizabet treba da održi izlaganje na konferenciji o zlu. Čitala je jedno djelo o neuspjelom pokušaju atentata na Hitlera i hladnokrvnom pogubljenju učesnika zavere. Šokirana je detaljima opisanim u knjizi, načinom na koji su egzekucije izvedene. Pita se: zašto je potrebno da čitamo ovakve užase? Ne postoji dobar razlog da pisac maštom dočara ovakvo oličenje zla, jer je to, jednostavno rečeno — „opsceno“.
Džo Lorija: Tramp o Gazi: „samo očistimo čitavo to područje”
Opsceno — jer takve stvari ne bi smjele da se dešavaju. A potom opsceno ponovo — jer, kada se već dogode, ne bi trebalo da budu iznesene na svjetlost dana, već zauvijek sahranjene u utrobama zemlje, poput onoga što se zbiva u klaonicama širom svijeta, ako čovjek želi da sačuva razum.
Detalji onoga što se dešava u Gazi jednako su opsceni. Ali, kao i činjenice o nacističkim zločinima, ne smiju biti ignorisani. Izraelska vlada je zabranila novinarima ulazak u Gazu. Administracija Donalda Trampa pomaže u tome, kažnjavajući emitovanje tih podataka i studentske proteste protiv američkog saučesništva u tim zločinima — sve pod maskom borbe protiv „antisemitizma“. To su skandalozne nepravde.
U dobu „alternativnih vijesti“ i razuzdane dezinformacije, predsjedničkih obmana i prijetnji da će se obustaviti finansiranje javnih medija — činjenice i dalje imaju značenje. Svjetska javnost mora da se suoči sa činjenicama o izraelskim zločinima u Gazi, ne uprkos tome što su opsceni, nego upravo zato što to jesu.
Džon Fefer je autor više knjiga, uključujući i nedavno objavljeno djelo Sjeverna Koreja, Južna Koreja: američka politika u vremenu krize (Seven Stories Press). Za više informacija o njegovim knjigama i člancima, posjetite: www.johnfeffer.com
Izrael: FPIF
