Piše: Mišo Vujović
Pesnik koji je opevao smrt
Istorija srpske poezije pamti pesnike koji su svojim delom obeležili čitave epohe. Ali još dublje pamti one kojima nije bilo suđeno da dočekaju punoću stvaralačke zrelosti. Milutin Bojić nije dočekao tridesetu godinu. Vladislav Petković Dis nestao je u talasima Jonskog mora. Branko Miljković ugasio se u dvadeset sedmoj godini, ostavljajući za sobom više pitanja nego odgovora. Samo pet godina kasnije, vode Ohridskog jezera odnele su Blaža Šćepanovića i Lazara Vučkovića. Kao da je jedan deo srpske poezije bio osuđen da svoje najlepše pesme ostavi nedopisane.
Među tim prerano ugašenim glasovima Blažo Šćepanović zauzima posebno mesto. Dok su mnogi njegovi savremenici pevali o ljubavi, revoluciji i svakodnevici, on je uporno vodio razgovor sa najvećom čovekovom tajnom – smrću.
Ne kao pesnik očajanja, već kao čovek koji je u prolaznosti tražio smisao trajanja. Zato njegova poezija ni danas ne deluje staro. Ona i dalje postavlja ista pitanja koja muče svakog čoveka.
Blažo nije mogao pisati drugačije nego što je pisao. Poneo je iz Rovaca ono što se ne uči ni u školama ni na univerzitetima – težinu reči. U kraju gde se zakletva pamti duže od života, gde se ćutanje često više ceni od govora, a obraz brani kao svetinja, poezija nije mogla biti ukras. Morala je biti istina.
I sam je bio takav. Visok, stasit, otvorenog lica i blagog osmeha, spajao je u sebi gorštačku čvrstinu i dečačku osetljivost. Nije pripadao ljudima koji osvajaju prostoriju glasom, već onima čije prisustvo ostaje i kada odu. Govorio je tiho, bez nadmenosti, a reč mu nije služila da pobedi, već da razume. Prijatelji su ga pamtili kao čoveka koji je lakše poklanjao rukopis nego uvredu i koji je više voleo tuđi uspeh nego sopstvenu slavu. Nije pripadao književnim taborima – pripadao je poeziji. Zato je Matija Bećković zapisao da mu je u sećanju ostao kao čovek „otvorenog lica i blažene uspomene“, možda najsažetiji i najtačniji portret Blaža Šćepanovića.
Zato u njegovim stihovima nema lažne patetike. Rodoljublje nije parola, već prirodno stanje duha. Čovekoljublje nije ideologija, već duboko uverenje da čovek vredi onoliko koliko je spreman da ponese tuđu muku. Ispod bujice leksičkih inovacija i smelog modernističkog izraza kritika je još u njegovim prvim knjigama prepoznala pesnika izuzetnog lirskog senzibiliteta, neusiljene rodoljubivosti i duboke humanosti. Jedan od njegovih tumača zapisao je da su Blažove misli bile „kao zelena oaza optimizma u prostranoj pustinji njegove ekspresionističko-nadrealističke pesničke slike sveta“. Ta ocena nije slučajna. Blažo nije pisao da bi bio moderan. Bio je moderan zato što je bio istinit.
Njegova zbirka „Lobanja u travi“ već je naslovom otkrivala pesnika koji nije skretao pogled pred surovom stvarnošću. Lobanja u travi nije bila samo prizor prolaznosti. Bila je simbol istorije, pamćenja i večitog pitanja šta ostaje iza čoveka. Smrt kod Blaža nije kraj. Ona je granica sa koje počinje razgovor o smislu života. Možda je upravo zato toliko uporno pevao o smrti. Ne zato što je bio opsednut nestankom, već zato što je iznad svega voleo život. Samo onaj ko život oseća do poslednjeg treptaja ume da se tako duboko zagleda u njegovu suprotnost.
Matija Bećković sećao se da je najpre upoznao Blaža kroz njegovu knjigu, a tek potom lično. Podsećao je i na reči Branka Miljkovića: „Blažo Šćepanović je naš najbolji modernistički pesnik.“ To nije bila kurtoazna pohvala, već priznanje pesnika koji je umeo da prepozna pesničku veličinu.
Ironija sudbine htela je da ih poveže i posle života. Branko je otišao 1961, Blažo 1966. Kao da je smrt, o kojoj su obojica tako duboko pevala, poželela da ih uvrsti u isti pesnički panteon.
Šezdesete godine prošlog veka bile su vreme velikih očekivanja srpske poezije. Posle Vaska Pope i Miodraga Pavlovića pojavila se generacija koja je pomerala granice pesničkog jezika. Među njima su bili Branko Miljković, Blažo Šćepanović i Lazar Vučković. Sva trojica su verovala da pesma nije ukras života, već način da se otkrije njegova istina. I sva trojica su otišla prerano.
Leta 1966. godine, tokom Struških večeri poezije, posle jedne pesničke večeri usledila je vožnja čamcem koji će se u jednom trenutku prevrnuti.
Predanje koje su sačuvali njegovi savremenici kazuje da je Blažo poslednje trenutke života proveo pokušavajući da spase prijatelja Lazara Vučkovića. Kada su ih pronašli, bili su u čvrstom zagrljaju. Ako je to istina, onda je pesnik koji je čitavog života pevao o čoveku, život okončao najplemenitijim ljudskim činom – spasavajući drugog. U čamcu se nalazio i Oskar Davičo koji je uspeo da se spasi.
Nesreća koja je trajala svega nekoliko trenutaka odnela je dva mlada života. Od tog dana Ohridsko jezero nije samo jedno od najlepših jezera Evrope. Postalo je jedna od najtužnijih adresa srpske poezije.
Da je poživeo, verovatno bi napisao velike dela i postao jedno od središnjih imena srpske poezije druge polovine dvadesetog veka. Ali istorija ne poznaje pogodbeno vreme. Ona pamti samo ono što je ostalo. A Blažu Šćepanoviću ostalo je ono što je najteže zaslužiti – poštovanje pesnika, ljubav čitalaca i mesto u istoriji književnosti koje ne zavisi od broja napisanih knjiga, već od njihove snage.
Ponekad je za spas jednog pesnika potrebno više ljubavi nego novca. Dok su državne ustanove, arhivi, instituti, Udruženje književnika Srbije, Matica srpska, Srpska književna zadruga, Službeni glasnik i drugi veliki izdavači godinama zaobilazili delo Blaža Šćepanovića, Sabrana dela objavio je mali beogradski izdavač NNK Internacional, zahvaljujući upornosti, kulturnom podvižništvu i veri svog osnivača Miroslava Mira Damjanovića. Taj izdavački poduhvat nije bio samo objavljivanje jedne knjige. Bio je čin književne pravde i opomena da veličina jednog izdavača ne počiva na budžetu, već na spremnosti da prepozna i sačuva ono što je trajna vrednost. Kada su velike institucije zaćutale, progovorio je mali izdavač – i time učinio više za srpsku književnost nego mnogi koji su za to bili pozvani i plaćeni
Blažo Šćepanović nije bio pesnik koji je opevao smrt zato što joj se divio. Bio je pesnik koji je smrt gledao pravo u oči da bi čovek, čitajući njegove stihove, više zavoleo život. Zato njegova poezija ni šest decenija posle njegovog odlaska ne zvuči kao oproštaj. Zvuči kao razgovor koji još traje.
Kažu da voda sve odnosi. Ohridsko jezero nije odnelo Blaža. Sačuvalo ga je. Jer pesnici umiru tek onda kada prestanu da se čitaju. Blažo Šćepanović, šezdeset godina posle svoje smrti, i dalje razgovara sa nama. Ne sa obale Ohridskog jezera, već iz svojih stihova. I zato njegova poslednja adresa nije dno jezera. Njegova poslednja adresa su vrhovi srpske poezije.
Izvor: IN4S
