Piše: Tufik Softić
Ne vjerujem da ima neko od Beranaca ko nije čuo za Skrivenu? Ono usamljeno i skrovito mjesto, prostrana uvala na vrhu Ski centra Lokve, na planini Cmiljevici, gdje se zbog položaja i zaklonjenosti od sunca, snijeg zadržavao nekada i do maja.
Nisam sa druge strane siguran da baš svi znaju da je to skriveno mjesto toliko urbanizovano, bez ikakvog reda i smisla, da je izgubilo izvorno značenje i skoro da mu se ne može prići. Uvjerio sam se u to prije nekoliko dana kada me povukla želja da se popenjem do gore, ostavim auto i prošetam šumom do nekih mjesta kojima sam sa skijama u mladosti prošao bezbroj puta.
U to vrijeme, krajem sedamdesetih godina, u Crnoj Gori postojale su samo dvije žičare, obije na Žabljaku. U Beranama, dolje na mjestu sadašnjeg hotela Lokve, pored magistralnog puta za Rožaje, neposredno prije tunela, u to vrijeme najdužeg u SFRJ, postojala je kafana od brvana, popularna Lazova, sa pećkom od bureta, i tu su obično završavala naša dnevna doza zadovoljstva skijanjem, dok smo čekali da nas pokupi autobus ili neki privatni auto.
Ostaće za mene bolno iskustvo kada sam upravo u Skrivenoj izvodeći akrobacije na skijama, onim starim “elanovim”, sa poluautomatskim vezovima, slomio nogu. U tom trenutku je u Skrivenoj bilo svega nas četvoro. Ne bih želio da davim pričom o tome šta smo radili i kako smo se snašli da prvo izađemo iz skrivene, odnosno kako da me iznesu, pa da me onda spuste dolje do kafane, trista, četiristo metara nadmorske visine niže. Nikoga, apsolutno nikoga, osim negdje izdaleka zavijanja vukova.
Bile su to godine povoja smučarstva u Crnoj Gori, i, sasvim dobro se sjećam da su u to vrijeme vještine vrhunskog skijanja demonstrirale samo tri ili četiri djevojke, među kojima je, kasnije prva dama crnogorskog pravosuđa, Vesna Medenica, apsolutno dominirala, što je ostalo malo poznato.
Generacija sam koja je odmah poslije srednje škole odlazila na odsluženje vojske, i dok sam ja bio u JNA, u međuvremenu je na mjestu stare kafane od brvna napravljen moderan hotel “Lokve” i za to vrijeme veoma dobra uspinjača, dvosjed do vrha. Onda se spustite lagano u Skrivenu, i tu vas dočeka predivna slika bezbrižne djece koja bebi liftom izlaze do gore i savladavaju do dna Skrivene prve tajne i korake skijanja.
Za starije, iz Skrivene je išla žičara i vodila vas do vrhova, sa kojih ste mogli da se veoma strmom stazom vratite nazad, ili okolo spustite do uspinjače, i zatim glavnom stazom uživajući spustite dolje blizu hotela. I tako po čitav dan, dok vas ne izda snaga.
Ski centar Lokve je vrlo brzo postao kultno mjesto za ljubitelje zimskih sportova iz regiona, a prve vikendice, na pristojnoj udaljenosti od staza, napravili su Vojvođani.
Sve je bilo kao u bajci do privatizacije. Prve, pljačkaške. Druge prevarantske. I konačno treće, kada je Ski centar došao u ruke poštenih ljudi iz Berana sa velikim planovima. Ali šta se ispostavilo? Da skijalište Lokve poslije više od četrdeset godina u papirima ne postoji.
Dokumentacija o izgradnji se zagonetno izgubila, stari vlasnici zemljišta osporavali su pravo da se koriste njihove livade za skijaške staze. Uzaludno novi vlasnici do današnjih dana traže samo da se primijeni Zakon o skijalištima i da se ta zemlja u sezoni proglasi javnim interesom, ili kako bi se to kazalo “službenost zemljišta”, bez oduzimanja ikome bilo čega. Zalud, država ne okreće glavu.
U međuvremenu je vikend naselje počelo da se širi prema Skrivenoj. Pa onda i da silazi u Skrivenu, da joj zatvara prilaz. Ono što je trenutno na djelu zove se urbanizacija planine, i ako je to budućnost planina na sjeveru, onda sam odmah protiv toga. Ako treba da se izgradi Budva u Skrivenoj, bez plana i reda, onda države nema.
Onakva kakva je nekada bila, divlje lijepa, Skrivena će ostati sakrivena samo negdje u dalekim sjećanjima generacija koje su tu učile plug i plužno skijanje, prije nego savladaju snijeg toliko dobro da pređu na glavnu stazu. U sjećanje mi se vraća i stara koliba na dnu Skrivene gdje nas je uvijek čekao topli čaj iz kazana, zaslađen, da povrati energiju.
Ono što želim reći je da se Skrivena više ne može tako zvati. Otkrivena je i urbano zarobljena. Taj toponim joj više ne pristaje. Sada više volim odem ljeti, da pobjegnem od vrućine, kao neki dan. Ostavim auto tu, u tom malom gradu na Cmiljevici, i onda otplaninarim do vrhova gdje se još čuju zvona sa predvodnika stada ovaca. Tamo gdje se još proizvodi jardum, to moćno i magično planinsko piće, upravo sada u avgustu.
Onda se vratim do terase restorana, sa predivnim pogledom na zalazak sunca. Konobar kaže izvolite, a ja u šali pitam – imate li morske plodove? On malo zbunjen dok se ja ne nasmijem. Daj nam prijatelju, kažem, vrelih i hrskavih priganica i dobro starog sira, blago ugorelog, od onih domaćina sa ove planine, iz još sačuvanih katuna. I rakiju, dodajem. Koju, pita konobar, i nabraja brendirane. Aa brate slatki, donesi neku dobru domaću šljivovicu. Jaku, od koje se brzo zaspi. I sanja nepovratno lijepo i daleko vrijeme, dani provedeni u Skrivenoj.
Izvor: RTCG
