Ja uporno pokušavam imati razumijevanja za Milorada Dodika i to moje nastojanje nipošto nije neutemeljeno jer njegovi javni istupi u posljednje vrijeme, uključujući tu i one na društvenim mrežama, u sebi sadrže nemalu količinu političkog realizma i principijelnosti koji, ispod nanosa klepetanja o secesionizmu i separatizmu, svjedoče da je Dodik ustvari možda i jedini političar koji se bori za realno moguću i održivu Bosnu i Hercegovinu.
Nažalost, upravo Milorad Dodik obezvređuje ta moja nastojanja svojim HEK-om (histeričnim estradnim kretenizmom), poput ovog najnovijeg slučaja pjevanja pjesmice Od Topole pa do Ravne gore u društvu biznismena i influensera Emira Kusturice. Pjevati tu pjesmicu u dvadesetprvom vijeku jednako je debilno kao i Gruhonjićevo dizanje stisnute pesnice na partizanski pozdrav ispred vječne vatre u Sarajevu.
Nastranu sad to što je pomenuta pjesmica burleskno i karikaturalno svjedočanstvo nastojanja da se jedan reakcionarni i dobrim dijelom kolaboracionistički pokret ideološki umije i prikaže kao nosilac borbe protiv fašizma, premda je u stvarnosti bio samo jedna od zaraćenih strana u krvavom građanskom ratu. I to strana koja je, lišena svake artikulisane ideologije, na njeno mjesto ustoličila mitomaniju zastarjelu čak i po standardima sredine prošlog vijeka i koja je, zahvaljujući porazu u građanskom ratu, retroaktivno u dijaspori u sebe usisala ljotićevsku i nedićevsku ideologiju i prihvatila je kao svoju, premda su Mihailovićevi četnici veći dio rata bili u stanju otvorenog ili poluotvorenog neprijateljstva sa ljotićevcima i nedićevcima.
Nastranu i to što pjevanje jedne opskurne pjesmice ne mora predstavljati nikakav čvrst stav, već to jednostavno može biti trenutak puštanja na volju pijanom kretenluku, ali od čovjeka koji se principijelno opire neokolonijalizmu, kao što to barem javno čini Milorad Dodik, očekuje se malo više senzibiliteta i političke mudrosti. Za početak, kao minimum, da pred objektivom kamere ne pjeva pjesmice u slavu subjekta koji je protiv okupatora ratovao samo sporadično i koji se protiv komunizma borio ne u ime slobode društva već u interesu onih oligarhija koje su društvo prepustile u kandže začetaka korporativizma, onog istog koji danas prijeti da i Bosnu i Hercegovinu i Srbiju i Crnu Goru, ali ne samo njih, uvede u kolonijalni status sličan onom kog je Bosna i Hercegovina zadobila 1878. godine.
Čitav taj opskurni vodviljski prizor razdrljenih i podnapijenih rodonačelnika današnjih političkih, poslovnih i kulturnih elita koji pjevuckanjem jedne opskurne pjesmice iskazuju vlastito nerazumijevanje i povijesti i današnje stvarnosti može poslužiti kao svjedočanstvo i dokaz onoga što je suštinski problem ovdašnje političke i društvene stvarnosti. A taj je problem odsustvo artikulisanog mejnstrima, pa makar on bio i konzervativan, uslijed čega društvena svijest, lišena svakog kriterijuma i poimanja javnog dobra, tako lako sklizne u vulgarni populistički kretenizam, svejedno da li desni ili lijevi.
U času u kom se odlučuje da li će Bosna i Hercegovina uspjeti načiniti korak ka modernom i održivom društvenopolitičkom prostoru organizovanom prema odredbama Dejtonskog mirovnog sporazuma ili će nastaviti putem ka neokoloniji ogrezloj u korupciju i u kojoj stranci moraju nametati legislativna rješenja jer domaće političke elite nisu sposobne ni razumjeti šta je njihov posao a kamoli ga obaviti, posljednja stvar koja treba žiteljima te zemlje jesu opskurne ravnogorske pjesmice i stisnute pesnice podignute na partizanski pozdrav.
Malo kritičke distance prema tom odsječku istorije, koji se idealizuje i slijeva i zdesna, nikom ne bi bilo naodmet, jer se bez nje pristup istoriji svodi na vulgarne simplifikacije pobjedničke strane ili na jednako vulgaran revizionizam one poražene. A današnje društvo, kao ni ono buduće, nemaju nikakvu stvarnu korist od nekritičkog i navijačkog svrstavanja na ovu ili onu stranu u traumatičnim konfliktima prošlih vremena, jer sadašnjost i budućnost društvu isporučuju posve drugačije i nove zahtjeve i izazove bez čijeg je razumijevanja društvo osuđeno da bude karikaturalni imitator svojih prethodnika, davno arhiviranih u prošlosti.
Elis Bektaš