Piše: Redakcija
Ovaj tekst ima za cilj da, na osnovu dostupnih arhivskih izvora, razjasni pitanje istorijskih naziva čitaonice osnovane u Podgorici 1881. godine, koje je u savremenom medijskom i javnom prostoru postalo predmet ideoloških interpretacija, pa i javne diskvalifikacije pojedinaca i institucija. Namjera ovog priloga nije polemika sa konkretnim medijima ili autorima, već ukazivanje na metodološke propuste u čitanju istorijskih izvora i na potrebu da se kulturno-istorijske teme tretiraju sa dužnom naučnom i uredničkom odgovornošću.
Istorijski kontekst osnivanja čitaonica u Crnoj Gori
Na prostoru današnje Crne Gore, tokom druge polovine XIX vijeka, dolazi do formiranja više srpskih čitaonica kao rezultat potrebe da se, u vijeku oslobođenja od osmanske vlasti, započne sistematsko i institucionalno djelovanje na afirmaciji nacionalne kulture. Sredinom vijeka najprije se osniva Srpska čitaonica u Herceg Novom, o čemu postoji zapis u Srpsko-dalmatinskom magazinu za ljeto 1852/53. godine. Približno u isto vrijeme formirana je i Srpska čitaonica u Budvi, što je zabilježeno u istom časopisu za 1864. godinu.
Godine 1881. osnovane su srpske čitaonice u Baru i Podgorici. O imenu i datumu osnivanja Čitaonice u Baru (25. mart 1881) svjedoči i spomen-ploča u Starom Baru. Kada je, međutim, riječ o čitaonici u Podgorici, osnovanoj 19. januara 1881. godine, arhivska građa i štampani izvori bilježe više nazivnih oblika, što je u kasnijem periodu otvorilo prostor za različita tumačenja.
Naziv podgoričke čitaonice u arhivskim izvorima
U listu Glas Crnogorca mogu se pronaći različiti oblici naziva podgoričke čitaonice: „Podgorička čitaonica“ , „Podgorička biblioteka“ , „Čitaonica“ i sl., kao i — što je posebno važno — „Srpska čitaonica“. Upravo ovaj posljednji naziv postao je predmet savremenih medijskih sporova.
Istine radi, potrebno je nedvosmisleno konstatovati da naziv „Srpska čitaonica“ nije naknadna konstrukcija niti „izum“ bilo kog savremenog aktera. On se pouzdano javlja u Glasu Crnogorca, br. 22, od 31. maja 1881. godine, gdje se, između ostalog, navodi:
„Prošla su četiri mjeseca otkako smo u ovoj varoši osnovali ‘Srpsku Čitaonicu’, koja će ujedno sačinjavati i biblioteku […]“. (sic)
Iako se u kasnijim decenijama češće koriste geografski ili funkcionalni nazivi, termin „Srpska čitaonica“ javlja se i tokom XX vijeka — na primjer, u aktu Društva bibliotekara Crne Gore: Problemi bibliotekarstva u Crnoj Gori (Cetinje, 1965), kao i u monografiji Radosava Milića Narodna biblioteka „Radosav Ljumović“ (1881–2011). Najpotpuniji uvid u istorijat ove ustanove pruža dokumentovana studija dr Radomira Bulatovića Čitaonica u Podgorici (1881–1914).
Najava: Manifestacija „Riječ Njegoševa“ u narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović“
O medijskoj interpretaciji i njenim ograničenjima
U pojedinim medijskim tekstovima kao ključni argument navodi se broj Glasa Crnogorca od 24. januara 1881. godine, u kojem stoji da je „u Podgorici osnovano društvo čitaoničko“, a tekst „Objava i molba“ potpisuje „UPRAVA ČITAONICE PODGORIČKE“. Taj podatak je nesporan. Pitanje je, međutim, da li se iz njega može izvući zaključak da je to bio jedini, konačni i isključivi naziv ustanove.
Čini se metodološki utemeljenijim pretpostaviti sljedeći tok događaja:
prvo, u kontekstu osnivanja srpskih čitaonica širom Crne Gore, bilo je sasvim logično da se takva ustanova formira i u Podgorici; drugo, pouzdano je poznato da je inicijativu za njeno osnivanje podnio vojvoda i književnik Marko Miljanov; treće, u skladu sa institucionalnom praksom vremena, moralo je postojati upravno tijelo — bilo pod nazivom „društvo čitaoničko“, bilo kao „uprava čitaonice“; i najzad, nije ni nelogično ni neočekivano da se u javnom glasilu, nekoliko mjeseci kasnije, pojavi i naziv „Srpska čitaonica“, u skladu sa kulturnim i nacionalnim samorazumijevanjem tog istorijskog trenutka.
Sadržaj rada kao istorijska činjenica
Čak i u hipotetičkom slučaju da se naziv s nacionalnim predznakom nije ustalio kao službeni, sama djelatnost čitaonice i biblioteke imala je izrazito srpski kulturni karakter. O tome svjedoče ne samo štampani izvori i savremena istoriografija, već i Statut biblioteke iz 1905. godine, drugi po redu. Prvi statut nije sačuvan ili nije dostupan, a razlozi za to danas su nepoznati.
Zaključna napomena
U društvu u kojem se arhivska građa čita u cjelini, a ne selektivno, pitanje različitih istorijskih naziva jedne ustanove bilo bi legitimna tema lingvističke i kulturološke analize — pitanje „ekonomije“ jezika, konteksta upotrebe i medijske prakse. Umjesto toga, u savremenom javnom prostoru često se svjedoči situaciji u kojoj ideološka interpretacija prethodi analizi izvora.
U takvom okviru problem više nije u nazivu jedne čitaonice, već u odnosu društva prema sopstvenoj istoriji i sopstvenoj arhivi.
