Piše: Vojin Grubač
Uopšte nije sporno pravo poslanika da napuste partije koje, po njihovom mišljenju, ne vode politiku koju mogu dalje personalno podržavati. Međutim, ko će od takve njihove odluke imati štetu ili korist, vrijeme će pokazati.
Nekad će poslanik s autoritetom u javnosti imati veću korist od partije koju je napustio. Na drugoj strani, što se tiče poslanika koji su inkriminisani od strane javnosti po raznim povodima, njihovim odlaskom partija će imati poslanika manje, ali i ogromnu političku korist jer se oslobodila balasta.
Odgovoran partijski sistem teži konsolidaciji
Mnogi poslanici koji su precijenili sebe i svoju ulogu odradiće ovaj mandat i nestati sa političke scene kao da ih nikada nije bilo. Baš kao što su neke partije naprosto zbrisane sa političke scene jer su se strateški ili taktički teško saplitale i na kraju temeljno potrošile.
Vojin Grubač: Eksplozija retoričkog mulja i civilizacijski odgovor
Ma šta se dešavalo na političkoj sceni, svaki odgovoran partijski sistem mora težiti konsolidaciji i stabilnosti.
Partije se uvijek mogu ojačati jakim i stručnim kadrovima ili grupama koje će im donijeti veću mogućnost opstanka na političkoj vjetrometini. U realnosti se to rijetko dešava, jer su partijski sistemi zatvoreni, sa izgrađenim pozicijama interesa pojedinaca i neformalnih grupa (frakcija), pa se bilo kakav novopridošli kvalitetni kadar tretira kao „remetilački faktor“.
Prije će klasični partijski kolektivi prihvatiti pad rejtinga partije, pa čak i u drastičnoj formi, nego što će kooptiranjem stručnih lica iz raznih oblasti krenuti u podizanje sopstvenog rejtinga. Uglavnom je to ključni razlog zbog kojeg je rejting partija nestabilan. Određeno vrijeme stagnira, a potom neumoljivo ide naniže, kada u partijskom timu počinju strah i panika ali ne i brza reakcija.
Amorfne partijske mase i društveno angažovani pojedinci
Paralelno s tim procesom, u Crnoj Gori sve su prisutniji kvalitetni izvanpartijski pojedinci koji se pojavljuju na društvenoj i javnoj sceni kao komentatori i analitičari iz raznih oblasti. Trenutno ih ima više od dvadeset koji imaju zapažene potencijale, poseban ugao gledanja na društvene pojave i procese, i svi su žestoki protivnici kriminalne hobotnice iz vremena vladavine Mila Đukanovića.
Zbog neprihvatljivog stanja u kojem se nalazi sadašnji politički sistem, oni se prirodno nameću kao kritičari mnogih negativnih pojava koje su se desile poslije 30. avgusta 2020. godine, a kojima je uzrok hermetična zatvorenost i neefektivnost partijskih subjekata koji neumoljivo žive u paralelnoj stvarnosti. Recimo, kako je moguće da, za pet godina od rušenja režima Đukanovića, i pored dobijanja svih rukovodećih mjesta po dubini u sistemu javne uprave i državnim preduzećima, ima preko 20.000 korisnika sumnjivih diploma? Zar takvi politički subjekti mogu imati budućnost?
U procjeni ko će u narednom periodu dominirati u oblikovanju javnog mnjenja — amorfne partijske mase ili društveno angažovani pojedinci koji su nepotopljivi i koji su sve jači i brojniji — jasno je da će se druga varijanta nametnuti kao zakonomjernost. Vrlo je moguće da će taj angažman na kraju dovesti do nekog modela koji će dominantno uticati na novo resetovanje političkog sistema Crne Gore.
