Piše: Novica Đurić
Njegoš se ne može ni umanjiti ni prisvojiti bez posljedica po razumijevanje vlastite kulture. Riječ je o pjesniku koga prisvajaju, prepravljaju, umanjuju i tumače prema potrebama vremena i o našoj odgovornosti da ga sačuvamo od onih koji bi da govore u njegovo ime.
Postoje ljudi koje vrijeme ne uspijeva da nadraste, pa umjesto toga pokušava da ih prilagodi sebi. Ne može da izmijeni njihovo djelo, ali može da mijenja njegovo tumačenje. Ne može da izbriše njihove riječi, ali može da ih izvuče iz njihovog prirodnog okruženja, da im oduzme smisao, da ih prekroji, skrati, prećuti ili prevede na jezik dnevne politike. Tako veliki pjesnik, umjesto da ostane mjera našeg mišljenja, postaje sredstvo kojim se opravdavaju unaprijed doneseni sudovi.
Malo je književnih imena na našem prostoru koja su toliko prisutna u javnom govoru, a istovremeno toliko izložena mogućnosti da budu pogrešno shvaćena, selektivno predstavljena i politički upotrijebljena kao Petar Drugi Petrović Njegoš. Njegovi stihovi izgovaraju se na skupovima, u polemikama, u televizijskim emisijama i na društvenim mrežama. Pripisuju mu se misli koje nikada nije napisao, njegove stvarne misli mijenjaju se do neprepoznatljivosti, a ponegdje se čitavo njegovo djelo svodi na nekoliko stihova koji odgovaraju nečijoj trenutnoj potrebi.
Tu nastaje pitanje koje je mnogo važnije od svakog pojedinačnog citata – kako prepoznati Njegoša onda kada se njegovo ime čuje svuda, a njegov glas sve rjeđe zaista sluša?
Kako ga prepoznati u vremenu u kojem se mišljenje često svodi na objavu, mudrost na fotografiju sa ispisanim stihom, a književnost na oružje u političkom prepucavanju? Kako ga odbraniti od onih koji ga prisvajaju, ali i od onih koji bi da ga umanje, prećute ili svedu na jednu dimenziju njegovog stvaralaštva?
Odgovor ne može biti ni jednostavan ni navijački. Njegoš se ne brani vikom, nego znanjem, ne brani se prisvajanjem, nego čitanjem, ne brani se zabranom pitanja, nego spremnošću da se na pitanja odgovori. Jer onaj ko Njegoša zaista poznaje nema razloga da se plaši ni sveobuhvatnog čitanja njegovog djela ni ozbiljnog razgovora o njegovim istorijskim okolnostima, književnim postupcima i složenim idejama.
Brine me kada veliki pjesnik postane talac malih namjera.
Njegoš je istovremeno pjesnik, filozofski mislilac, vladika i državnik. Njegovo djelo pripada književnosti, ali je nastajalo u vremenu velikih istorijskih sukoba, u društvu čiji su moralni kodeksi, vjerska uvjerenja, politički odnosi i predstave o slobodi bili bitno drukčiji od današnjih. Njegova riječ zato ne može biti razumljiva ako se odvoji od čovjeka koji ju je izgovorio, od vremena u kojem je nastala i od književnog djela u kojem je dobila svoje mjesto.
Upravo se tu otvara prostor za manipulaciju.
Jedni bi da Njegoša predstave kao nesporni autoritet za svaku svoju političku tvrdnju. Drugi bi da ga svedu na problematične istorijske stavove i da kroz njih ospore ili potisnu njegovu književnu i filozofsku veličinu. Treći uzimaju iz njegovog djela ono što im je potrebno, dok ostatak ostavljaju po strani. Četvrti mu pripisuju savremene ideje i stavove koje ne mogu dokazati njegovim tekstovima.
Različiti su im ciljevi, ali je postupak često isti, od svestranog čovjeka pravi se jednostrana figura.
Njegoš tada više nije pisac koji postavlja teška pitanja, nego navodni svjedok na unaprijed pripremljenom političkom suđenju. Ne dopušta mu se da bude složen, protivrječan u ljudskom smislu, ukorijenjen u vlastitom vremenu i istovremeno sposoban da nadživi svoje vrijeme. Od njega se traži da potvrdi našu ispravnost, umjesto da mi pred njegovim djelom provjerimo vlastitu.
Takva upotreba velikog pjesnika nije dokaz poštovanja. Ona je, u svojoj suštini, oblik nepoštovanja. Jer, kada nekoga zaista poštujemo, ne tražimo od njega da nam bude poslušan. Ne očekujemo da govori samo ono što nam odgovara. Ne prepravljamo ga da bismo ga lakše smjestili u svoje političke, ideološke ili lične okvire.
Njegoša ne treba prilagođavati našim potrebama. Naše potrebe treba suočiti sa Njegoševom mišlju. Ustaljeno parafraziranje pojedinih Njegošević djela postalo je sredstvo prikrivene manipulacije. U poplavi informacija nije najopasnija samo otvorena laž. Ponekad je opasnija poluistina, naročito kada je obučena u odijelo velikog autoriteta.
Kada neko napiše da je Njegoš rekao određenu rečenicu, a zatim se pokaže da takve rečenice nema u njegovom djelu, problem je relativno lako uočiti. Potrebno je provjeriti izvor, pronaći odgovarajuće mjesto u tekstu i ustanoviti da li je citat autentičan.
Mnogo je teže prepoznati manipulaciju koja se služi parafrazom.Tada se ne tvrdi uvijek da je određena rečenica doslovno Njegoševa. Umjesto toga, njegova misao prepričava se tako da dobije novo značenje, prilagođeno savremenom političkom ili ideološkom stavu. Njegove riječi možda se i ne navode, ali se njegovo ime koristi kao garancija da je ono što se govori navodno u skladu s njegovim učenjem. Tako se između onoga što je pjesnik napisao i onoga što mu se pripisuje stvara neprimjetan, ali presudan jaz.
Parafraza sama po sebi nije nepoštena. Ona je legitimno sredstvo tumačenja, objašnjavanja i približavanja književnog djela savremenom čitaocu. Ali mora biti jasno označena kao tumačenje, a ne podmetnuta kao izvorna misao. Mora čuvati osnovni smisao teksta i priznati kada se udaljava od njega. Ako se pod imenom parafraze pjesniku pripisuju stavovi koje nije iznio, onda više ne govorimo o tumačenju, nego o prisvajanju autoriteta.
Zato bi uz svaku spornu Njegoševu misao trebalo postaviti nekoliko jednostavnih pitanja: Gdje se ona nalazi u njegovom djelu? Ko je izgovara? U kakvoj se situaciji izgovara? Kome je upućena? Šta joj prethodi i šta slijedi? Da li je riječ o autorovom neposrednom iskazu, govoru književnog lika, ironiji, polemici ili dijelu šireg dramskog sukoba? To nijesu cjepidlačenja učenih ljudi. To su osnovni uslovi poštenog čitanja.
Možda bi najpoštenije bilo da se, svaki put kada se pozovemo na Njegoša, zapitamo jesmo li ga zaista pročitali ili nam je dovoljno da smo pronašli rečenicu koja nam odgovara? Govorimo li ono što je napisao ili ono što bismo željeli da je napisao? Tumačimo li njegovo djelo ili mu pripisujemo vlastite stavove? Branimo li njegovu veličinu ili pokušavamo da njegovom veličinom uvećamo sebe?
Zbornik „Kapela na Lovćenu“ – poziv na prevazilaženje isključivosti i dijalog
Riječ je o pitanjima koja ne traže da se odreknemo Njegoša. Traže da mu priđemo ozbiljnije.
Jer, veliki pjesnik ne postaje manji zato što ga čitamo kritički. Manji postaje u našem razumijevanju kada mu oduzmemo složenost. Ne gubi veličinu zato što se o njegovom djelu raspravlja. Gubi je samo u našim očima kada od njega napravimo jednostavnu parolu.
Zato, kada se danas pitamo kako prepoznati Njegoša u poplavi parafraza, izmišljenih citata, političkih prisvajanja i namjernih umanjivanja, odgovor nije u tome da pronađemo još glasniji citat kojim ćemo nadjačati druge. Odgovor je da se vratimo knjizi, izvornom tekstu i strpljivom čitanju.
Da naučimo razlikovati pjesnika od njegovih tumača, njegovu misao od naših želja i njegovo djelo od političkih konstrukcija koje mu se pripisuju. Uostalom, Njegošu nije potrebna naša buka da bi bio velik. Potrebno mu je da budemo dovoljno ozbiljni da ga čitamo, dovoljno pošteni da ga ne prekrajamo i dovoljno slobodni da o njemu govorimo bez straha i bez unaprijed zadatih presuda.
U vremenu u kojem se riječ lako izgovara, a teško provjerava, možda je upravo to najvažnija pouka koju možemo izvući iz našeg odnosa prema njemu, da poštovanje prema velikom pjesniku počinje poštovanjem prema istini.
Istina ne pripada onome ko najglasnije izgovara Njegoševo ime. Pripada onome ko je spreman da provjeri šta je Njegoš zaista napisao, da razumije zašto je to napisao i da prizna granice sopstvenog tumačenja. Njegoša ćemo najbolje sačuvati onda kada prestanemo da ga koristimo kao dokaz vlastite veličine i počnemo da ga čitamo kao mjeru vlastite ozbiljnosti.
Pjesnik koji je svojim djelom nadživio vlastito vrijeme ne može se zatvoriti u političku parolu. Možemo ga privremeno prekriti bukom, možemo mu pripisivati tuđe riječi i možemo pokušavati da ga svedemo na ono što nam odgovara. Ne možemo ga zaista upoznati dok ne prođemo kroz cijelo njegovo djelo. Možda je upravo u tome najveći paradoks našeg vremena, što se Njegošem više razmećemo, to nam je potrebnije da ga ponovo čitamo.
Ne da bismo svi mislili isto. Nego da bismo, prije nego što izgovorimo njegovu riječ, naučili da odgovaramo za svoju.
Izvor: Dan/Ćirilica/Srpske Novine
