Dolasku Sime Milutinovića Sarajlije u Crnu Goru teško da se mogao iko više obradovati od Petra I Petrovića Njegoša. U Sarajliji je vladika crnogorski mogao naći ne samo učenog sekretara, već i dobrog učitelja za mladog Njegoša. Pomišljao je, doduše, kako bi valjalo i sinovca Rada Petrovića uputiti u Rusiju na školovanje. Međutim, znajući kako je svršio prethodni pretendent na cetinjski presto, sinovac mu Đorđe, ali strepeći kako bi i sami ruski dvor primio takvu molbu, morao je, ipak, odbaciti takvu mogućnost.

Istovremeno, teško da je iko dolazak Sarajlije primio s više žala od samoga Njegoša. Bio je svjestan, kako to još bilježe rani hroničari njegovog života, da će se time njegovo školovanje vezati za Cetinje. Pa ipak, ovaj znameniti srpski pjesnik − „više od pola lud“ čovjek , kako je Sarajliju ocijenio Vuk Karadžić; odnosno, „čedo magnovenja“, kako ga je okarakterisao Jovan Sterija Popović – brzo je stekao povjerenje budućeg, još slavnijeg srpskog pjesnika.
U odnosu na mladog Njegoša i njegovo okruženje, Sarajlija je imao jednu prednost; naime, upućenost u evropske intelektualne tokove iz kojih on i razvija svoj romantičarski kosmizam, što će se posebno primiti u budećem autoru Luče mikrokozma.
Ali taj prvi susret proticao je uz mnogo nepovjerenja između učitelja i učenika. Sam Sarajlija ostavio je jednu neobičnu uspomenu o vaspitanju, koju ovdje donosimo kroz obradu Lazara Tomanovića.
- Učenik, mladić od šesnajest godina prepirao se sa svojim učiteljem o srpskom junaštvu. Učenik je hvalio Crnogorce iznad svijeh Srba; učitelj priznavao je junaštvo crnogorsko, ali nije mogao dopustiti, da ne prizna junaštvo i onoj zemlji, čije je junake on u Srbijanci opjevao. Evo, ja sam možda najgori Srbijanac, a izaći ću slobodno na megdan najboljem Crnogorcu, pa ko ne vjeruje, neka obide. Kad je to rekao, izašao je na dvor. Malo poslije pozvao ga učenik u sobu. Ja ti, reče, nemam kad zvati najbolje junake crnogorske, nego evo ti mene, pa da skrešemo sad dim u dim po crnogorski, da znaš, što je i dijete crnogorsko. Simo se najprije opirao, a najposlije reče: Nemam ruke, koju bih digao na Njegoša, nego udri, ako misliš da se plašim. Učenik upali jedan put i drugi put, ali oba puta zrno pade pred Sima, a do njega ne dopre. Onda ga Rade zagrli i kaza mu, da ga je htio samo kušati, te da je u male puške bio stavio toliko praha, koliko da zrno samo iz cijevi ispane. Žestoka narav Simova divno se susrela s ognjenom dušom Radovom (Lazar Tomanović, Petar Drugi Petrović – Njegoš kao vladalc, 1896)
Kao svojevrsni mentor, Sarajlija je imao veliki značaj za formiranje Njegoševe i vladarske, i nacionalne, i pjesničke ličnosti. Vladika Njegoš to više puta potvrđuje, jednom u svojim pismima, drugi put u pjesmi „Sprovod prahu S. Milutinovića“ – gdje kaže: „Ti m՚ uvede pogled prvi u zračnijem prostorima, / u kojim se zv՚jezde tiće i šetaju horovima“ – treći put u „Posveti“ svog kosmogonijskog spjeva Luča mikrokozma: „Da, svagda mi dragi nastavniče / srpski p՚jevče nebom osijani“.
Milorad Durutović
