U svečanoj sali gradske biblioteke „Radosav Ljumović“ u Podgorici održana je promocija zbornika radova „Kapela na Lovćenu“, uz učešće protojereja-stavrofora Gojka Perovića, protojereja Aleksandra Lekića, pravnika Matije Stojanovića i vizuelnog umjetnika Mata Uljarevića. Moderator je bio Stefan Sinanović.
Govoreći o značaju ovog izdanja, protojerej Aleksandar Lekić istakao je da pitanje Lovćenske kapele za Crkvu nije tema koju treba prepustiti zaboravu, niti je riječ o raspravi koja pripada isključivo prošlosti. Crkva je, kako je naglasio, čuvar pamćenja i zato nastoji da sačuva i ponovo otvori teme koje su važne za duhovni identitet i istorijsko pamćenje naroda.
On je podsjetio na dosadašnja izdanja i događaje posvećene Lovćenskoj kapeli, među kojima su objavljivanje publikacije povodom stogodišnjice njene obnove 1925. godine, okrugli sto i zbornik priređeni povodom pedeset godina od njenog rušenja, kao i knjiga profesora Veselina Matovića „Dragi moj mučeniče“, zasnovana na dokumentima koje je prikupio blaženopočivši Mitropolit Danilo Dajković.
Otac Aleksandar Lekić je ukazao na to da su u zborniku zastupljeni i novi autori, čiji radovi ovom pitanju pristupaju iz različitih perspektiva. Posebno je izdvojio tekstove mitropolita Joanikija o hramu u Njegoševoj poeziji i episkopa Kirila o teologiji u Njegoševom pjesničkom djelu.
Govoreći o Njegošu, otac Aleksandar je naglasio da se njegova ličnost ne može svesti samo na pjesnika i filosofa, zanemarujući činjenicu da je bio i vladika i teolog. U tom kontekstu, pitanje Lovćenske kapele nije samo pitanje jednog arhitektonskog objekta, već i pitanje načina na koji se razumijeva duhovno nasljeđe Petra II Petrovića Njegoša. Istakao je da zbornik predstavlja poziv na prevazilaženje isključivosti, na dijalog i spremnost da se čuju različita mišljenja, naglasivši da je krajnji cilj ne samo pisanje i objavljivanje knjiga već i obnova kapele na Lovćenu.
Vizuelni umjetnik Mato Uljarević predstavio je svoj doprinos zborniku, naglasivši da je riječ o publicističkom, a ne naučnom eseju, u kojem se bavio pitanjem rušenja kapele i spomeničkog kompleksa na lovćenskom vrhu. Kao jednu od mogućnosti za prevazilaženje podjela i otvaranje prostora za pomirenje, istakao je ideju organske arhitekture, odnosno arhitekture koja bi mogla da doprinese uspostavljanju sklada na mjestu koje ima izuzetan značaj za duhovni i kulturni identitet Crne Gore.
Uljarević je posebno govorio o pojmu „disonantnog nasljeđa“, kojim se označava kulturna baština oko koje postoje suprotstavljena tumačenja i vrijednosti. Naveo je da takvo nasljeđe ne treba ni odbaciti ni nekritički čuvati, već ga je neophodno sagledati u istorijskom kontekstu, uz razumijevanje različitih značenja koja mu pridaju zajednice i pojedinci.
Kao primjer mogućnosti promjene značenja jednog spomenika kroz vrijeme, Uljarević je naveo Ćele-kulu, koja je od svjedočanstva stradanja postala važno mjesto pamćenja. Govoreći o Lovćenu, ukazao je da mauzolej nije samo arhitektonski spomenik već i prostor sa snažnim simboličkim i interpretativnim značenjem. Posebno je skrenuo pažnju na ideološke okolnosti u kojima je nastao, kao i na pitanje odnosa prema hrišćanskom karakteru Njegoševe ličnosti i njegovoj želji da počiva u crkvi koju je sam podigao.
Pravnik Matija Stojanović posvetio je svoje izlaganje istorijskim i pravnim okolnostima odbrane kapele, izdvajajući dvije ličnosti koje su u tom procesu imale posebno mjesto: mitropolita Danila Dajkovića, kao duhovnog nasljednika Njegoševe episkopske katedre, i knjaza Mihaila Petrovića, kao predstavnika dinastičkog nasljeđa. Kako je istakao, obojica su, svako u okviru svoje uloge, nastojali da sačuvaju kapelu.
Stojanović je podsjetio da je kapelu podigao Njegoš 1845. godine i da je u njoj želio da bude sahranjen. Nakon oštećenja u Prvom svjetskom ratu, pokrenuto je pitanje njene obnove, a odluka o obnovi donijeta je 1920. godine na prvoj sjednici Skupštine ujedinjene Srpske pravoslavne crkve, na predlog mitropolita Gavrila Dožića. U obnovi je, prema njegovim riječima, učestvovao i kralj Aleksandar Karađorđević, koji je radove na kapeli finansirao ličnim sredstvima, dok su iz državnog budžeta finansirani prateći radovi i putna infrastruktura.
Posebno se osvrnuo na nastojanja da se kapela sačuva u izvornom obliku, kao i na ranije predloge Ivana Meštrovića koji su se odnosili na drugačije arhitektonsko rješenje. U drugom dijelu izlaganja govorio je o događajima koji su prethodili podizanju mauzoleja, naglašavajući razliku između crkvenog shvatanja kapele kao hrama i pristupa tadašnjih vlasti, koje su Njegoševo počivalište nastojale da predstave kao spomenik bez crkvenih i religijskih obilježja.
Stojanović je posebnu pažnju posvetio pravnoj borbi mitropolita Danila Dajkovića protiv odluke o podizanju mauzoleja i uklanjanju kapele. Objasnio je da je mitropolit osporavao nadležnost cetinjske opštine da odlučuje o sudbini crkvenog objekta, ukazujući na njegov status hrama, crkveno vlasništvo i činjenicu da je kapela bila zaštićeni spomenik kulture. Govorio je i o tadašnjim zakonskim propisima koji su predviđali posebnu zaštitu vjerskih objekata, kao i o argumentima kojima su vlasti pokušavale da ospore crkveni karakter kapele. Ovo pravno-istorijsko istraživanje Stojanović je nazvao „Anatomija bespravlja“, ukazujući na protivrječnosti između postupaka vlasti i pravnog okvira koji je tada važio.
Protojerej-stavrofor Gojko Perović osvrnuo se na duhovnu dimenziju pitanja Lovćenske kapele, povezujući njeno podizanje sa Njegoševim zavjetom i svjedočanstvom njegove vjere. Kao važne odrednice ovog pitanja izdvojio je tri riječi: zakon, zavjet i zaborav. Podsjetio je da je kapela bila zaštićena zakonom o zaštiti spomenika kulture, dok Njegoševo opredjeljenje da podigne crkvu i u njoj bude sahranjen predstavlja zavjet koji se ne može zanemariti.
Otac Gojko je naveo i svjedočanstvo austrijskog službenika iz vremena Njegoševog života, koji je u izvještaju za Beč zabilježio da mu se čini da vladika podizanjem kapele želi da ostavi materijalni dokaz svojih religijskih uvjerenja, kako bi okolni narodi vidjeli u šta vjeruje. U tome je prepoznao suštinski smisao Njegoševog poduhvata – da svoju vjeru posvjedoči hramom.
Posebno je naglasio značaj mladih autora koji su učestvovali u pripremi zbornika, opisujući njihov rad kao spoj poezije, umjetničkog eseja, pravničke analize i izdavačkog poduhvata. Kako je rekao, mladi su se okupili oko jedne važne teme i pokazali da i iz „hrpe kamenja“ može nastati novo svjedočanstvo života.
„Ja više uopšte nikakve sumnje nemam da će se kapela obnoviti kad čujem ove mlade ljude“, poručio je otac Gojko, ističući da je upravo njihovo interesovanje i spremnost da se bave ovim pitanje ohrabrenje za budućnost.
