Piše: Muharem Bazdulj
Elmedin i Vahidin su bezmalo vršnjaci: Elmedin je rođen 1974. (u Sarajevu), a Vahidin 1975. (u Brčkom).
Po karakterističnim imena orijentalnog porijekla, kao i prema mjestu rođenja, dalo bi se zaključiti da pripadaju bosanskomuslimanskoj etničkoj zajednici koja je nedugo prije nego su protagonisti naše poučne priče rođeni postala jedan od šest ravnopravnih naroda unutar SFRJ.
Iako rođeni u razmaku od nekoliko mjeseci, na razdaljini od oko 120 kilometara vazdušne linije, početkom devedesetih njihovi životi isprva kreću različitim putevima.
U nekim drugim okolnostima te relativno male geografsko-temporalne razlike ne bi bile pretjerano važne. U ovom konkretnom kontekstu, međutim, u vrijeme kad počinje rat u Bosni i Hercegovini, one se ipak pokazuju kao značajne.
Ako i nije punoljetan u vrijeme kad počinje oružani sukob u BiH, Elmedina od punoljetstva dijeli nekoliko mjeseci, dok će Vahidin postati punoljetan tek naredne – 1993. godine. Možda je to posljedica lične hrabrosti, možda sarajevskog lokalpatriotizma, a možda i objektivnih poteškoća da se ode u izbjeglištvo, ali, eto, Elmedin se pridružio Armiji Republike Bosne i Hercegovine.
S druge strane, možda kao posljedica odluke roditelja, možda zbog pogranične pozicije Brčkog, možda zbog sticaja okolnosti, Vahidin odlazi u izbjeglištvo u Njemačku.
Karijere
Odmah nakon završetka rata obojica život nastavljaju u Sarajevu. Relativno rano obojica su se istakla u oblastima koje su izabrali: Elmedin u sportu, tačnije košarci, a Vahidin u nauci, tačnije germanistici. Istini za volju, jasno je, naročito danas, da je od početka Vahidin bio mnogo uspješniji kao germanista, nego Elmedin kao košarkaš. S druge, međutim, strane, nije do kraja fer porediti germanistiku i košarku jer košarka zanima i privlači mnogo veći broj ljudi.
Banalno govoreći, možda je ipak lakše postati jedan od dvoje-troje vodećih germanista u svojoj zemlji i u svojoj generaciji, nego jedan od dvadeset-trideset najboljih košarkaša u svojoj zemlji i svojoj generaciji. A opet, ne treba zaboraviti da je “vijek trajanja” u germanistici veći nego u košarci, naročito kad je riječ o aktivnom igranju, ako izuzmemo potencijalni nastavak karijere u vidu trenera ili menadžera.
Svoj “košarkaški karijerni krug” Elmedin je završio relativno rano: nakon igračke karijere koja se osim u BiH odvijala u Sloveniji, Mađarskoj i Rumuniji, on neko vrijeme radi kao direktor košarkaške reprezentacije BiH, a zatim je direktor KK Bosna. Vahidinova univerzitetska karijera je tekla besprijekorno. Diplomirao s dvadeset i četiri, magistrirao sa dvadeset devet, doktorirao sa trideset tri. Odmah nakon diplome zaposlio se na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Vrijedan, informisan i načitan, sa stanovitom socijalnom inteligencijom i očito vješt u “projektima međunarodne saradnje”, dosta brzo se izdvojio kao jedan od prepoznatljivijih predavača na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, ne samo na matičnoj katedri. Kad piše unutar svoje struke, to su često zanimljivi eseji.
Ipak, krajem svojih tridesetih i početkom četrdesetih godina i Elmedinu i Vahidinu kao da je dosadio njihov dotadašnji socijalni okvir. Na različite načine obojica otkrivaju politiku: Elmedin kao aktivni političar, a Vahidin kao komentator i politički analitičar. I mada obojica u najvećoj mjeri dijele glavne dogme bošnjačkog nacionalnog narativa, u praktičnoj dnevnoj politici uglavnom se razilaze.
Previše bi nam prostora uzelo da ovdje ulazimo u finese, ali u najkraćem, Vahidinu se čini da su u nekim konkretnim potezima Elmedinova partija i koalicija previše prepustljivi prema Hrvatskoj demokratskoj zajednici. I mada je redovni kolumnista pojedinih portala, kao i čest sagovornik u novinama i na televiziji, Vahidinu očito posebno prija da bude svojevrstan “uticajni tviteraš”. Elmedin, opet, po političkoj inerciji praktično mora da koristi istu društvenu mrežu.
Kant i Andrić
Uglavnom, prije nekih petnaestak dana, braneći se od pojedinih medijskih prozivki, Elmedin objavljuje ovakav tvit: “Imajte malo strpljenja – tračevi nisu dugog vijeka. Istina je dijete vremena zato će se prije ili kasnije pojaviti i stati u vašu odbranu”. Ove dvije rečenice su ograđene navodnim znakovima, da bude jasno da se radi o citatu, a kao autor citata naveden je Imanuel Kant. Nedugo zatim, na ovu temu se oglasio Vahidin: “Kant, naravno, nikad nije izgovorio ovakve rečenice.
Niti je to MVP našao u nekoj Kantovoj knjizi niti bilo kakvom serioznom izvoru. One su preuzete sa neke čudne veb-stranice. Ne bih se zaista javljao po ovom pitanju, ali ipak je ove godine Kantov jubilej, pa eto…”.
Mediji čiji su pokrovitelji Elmedinovi politički protivnici jedva su dočekali ovu “razmjenu” pa proglasili Elmedina “blaženim u neznanju”, dok je Vahidinova stručnost “podebljana” na ovaj način: “germanist, esejist, književni prevodilac, profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu na katedri za književnosti njemačkog govornog područja i kulturologiju, koji je napisao i priredio više knjiga i preko 90 znanstvenih studija i eseja”.
Stvar me isprva zainteresovala isključivo kao varijacija na onaj famozni slučaj legendarnog lažnog Andrićevog citata “Dođu tako vremena…”. Uz malo istraživanja, međutim, postaje jasno da ovaj citat nije baš nužno “lažan”, odnosno da je malo preambiciozno tvrditi: “Kant, naravno, nikad nije izgovorio ovakve rečenice”. Engleska verzija istog Kantovog citata objavljena je još 1880. u Njujorku u knjizi “Misaoni dragulji” (“Gems of Thought” Čarlsa Nortenda, 1814 – 1895).
Riječ je o popularnoj knjizi, bez akademske aparature i navođenja izvora, ali je ipak očigledno da navedeni citat nije neki brzinski falsifikat iz digitalnog doba, nego o rečenicama koje se u raznim jezicima i raznim kulturama, već skoro sto pedeset godina, i od strane nekih ozbiljnih ljudi, rutinski pripisuju Kantu.
Bilo bi zanimljivo nedvosmisleno utvrditi izvor iz kojeg je dotične rečenice Nortend preuzeo, ali to ovdje ne mijenja suštinu.
Pišem sve ovo zbog jednog uvida Hozea Ortega i Gaseta izloženog u knjizi “O ljubavi” koja, čak i u zlatno doba sarajevskog izdavaštva, za “Svjetlost” iz nekog razloga nije prevedena sa španskog originala, nego sa prevoda na njemački. Kaže španski filozof da laž nije jednak grijeh za političara i za javnog intelektualca. U ovom slučaju više je realne štete svojoj reputaciji nanio Vahidin bahatim dezavuisanjem Elmedinovog obrazovanja, nego Elmedin svojoj objavljujući na društvenim mrežama citat bez fusnote i izvora.
Izvor: Glas Srpske
