Dimitriju Vladislavljeviću
Napulj, 31. januara 1851.
Napula, 31. januara 1851.
Pošteni g. Vladisavjeviću,
Treba se držati staroga vina i starijeh prijatelja ako se želi čovjek koliko-toliko na zemlji s istinom i s veseljem poznati. Ja se sit naputovah i tobož po omjeri putujem; kad pogledaj za sobom na putovanje, kad evo po zemlji idem, a po vjetru putujem, kao kometa što snuje po zraku ili, čistije i priličnije kazati, kao krtina ispod zemlje što bavrlja tamo-ovamo sljedujući krivijem pravcem svojijem. Oh, ne, ne! Grehota je na putovanje vikati. Ko ne putuje taj ne živi, taj ne znade što je svijet, što je svijetska mješavina. Svijet je knjiga otvorena u kojoj treba učiti što je svijet. Svijet je pozorište smiješno na kojemu se treba u različitim i svakobojnim maskama pokazivati. Današnji vijek (u svijetu) fabricira ljude ljudskom majstorijom i lukavstvom kao što se fabricira brilijant njegovim prahom. Stoga se čovjek danas u svijetu cijeni po načinu brilijanta, tj. što ima više licah (facie) čovjek ili brilijant, to je skuplji. Vidimo iz ovoga, dragi Srbine, kako strašno ljudi u prosvešteniju napreduju, samo što im se lice natrag okrenulo te nazad gledaju. (Ja sam u pisanju isto kao u putovanju, nigda se ne umijem jednoga pravca držati, no sve tumaram).
Da, zbilja, lijepa Italija. Nad njom se blagosloveno, lijepo i blagodatno nebo širi i smije; u njoj je jogunasta priroda u svojoj divoti, u svojoj prelesti vječno okrunjena i vesela: zemlja klasičeska, kolijevka veličija rimskoga. Ah, Rim, veličestveni Rim! Te razvaline velikoga Rima. Kad čovjek u njemu dođe, ne znade ali ga udivlenije potpiri u više ushićenje, ali mu žalost više dušu ugasi i opečali nad grobnicom veličija svijetskoga. Doista su se kod mene ova dva elementa borila kao zla svekrva sa dobrom snahom kad se za kose uhvate i bore se okolo starješinstva u kući pri kojoj će ostati.
Razvaline Iliona, Vavilona, Tive i Perzepolja ništavne su sprema razvalinah rimskijeh. Ni strašni usovi snježani, koji se otisnu strmenicama velikijeh planinah, opuste i obezobraze gordu planinu, na tisuće gorde jele i borove počupavši sa sobom u provalama povuku te strmoglavice iz one grdne mase korenjem k nebu dube, – ni ovaj opustošajući užas ne učini tako strašno i žalosno vpečatljenije na dušu čovječesku kao razvaline velikoga Rima! – Vrijeme je silno, strašne zube ima, ono je stravilo i svemogućemu nebu a kamoli kukavnoj zemlji, đe se sve lako krši, đe sve na slabome temelju stoji. Dan današnji na rimskijem razvalinama dube hramovi katoličeskoga mira. Ovi su hramovi puni, kako i mnoga druga znamenita zdanija, odlomcima velikoga Rima, veličija rimskoga, te ih pokazuju kao svetinju, kao uspomen prošle njine slave, ili, da se pravo kaže, nad njima kukaju kao sirotna familija što kuka nad oružjem, odorom i ostacima velikoga i mogućega oca.
Svetije otac tako k meni dobar bio da sam mogao đegođ mije volja bila ući, u svako gotovo doba meni je sve otvoreno bilo, sve mi se pokaževalo s vnimanijem i s dobrom voljom. Šest danah sam stajao u Rimu ili, pravije reći, šest danah sam trčao po Rimu. Ako me pitate što sam vidio, molim da me pitate što nijesam vidio. – Vidio sam svašta, što Vam neću kazati (ne mogu) pređe se sami sobom ne prošetate po brijegu žalosnome mutnoga Tibra. U ove sam šest danah bavljenja u Rimu veliki materijal u glavi skupio, tako da su mi njim natrpane sve galerije, sve klijeti moždane. Toliko je čudo ovoga materijala da se ne bi u sve magazine od Kalkute smjestio. Tu su spomenici stare Azije, Evrope i Afrike svakostruki; tu su veličestvene razvaline banjah, dvorovah i sadovah imperatorskijeh; tu su fori rimski; tu su razvaline jazičeskijeh kapištah; tu su kolone, obelisci, fontani s različnijema čudesnijema figurama; tu su statue, figure, bogovi, polubogovi, boginje, vile, carevi, upravitelji različiti, filozofi i junaci vještinom ljudskom iz mramora stvoreni; tu su mramorni i granitni veličestveni vazovi iz imper[atorskih] banjah; tu su urne i grobnice Avgustove i Konstantina V[elikoga] od mramora i istočnoga alabastra; tu su trijumfalna vrata, cirki, piramide i neimovjerni vodovodi; tu se vise hramovi hristijanstva na kolonama okupljenijema od razure velikoga Rima. Na vrhu svega rečenoga materijala stoji mi Koloseo i hram svet. Petra, a više svega mi stoji i sjaje kartina Rafaelova Preobraženije: kao prelestna Danica veselim licem osvetljava grdne i mračne klisure strašnim gromovima izdrobljene. Da, hram svetoga Petra, on je veličestven, on je važan, a sto putah bi važniji bio da ima lice (fassade) sobora milanskoga. U Rimu što ne ima krsta ne ima ni stanja. Ovde uhiljeni i mračni jazičeski vjekovi na sebe nose krst stradanija, inače bi ih iz Rima prognali ili pod zemljom zakopali.
Vi ćete reći šta ovaj čovjek radi, kao da Rim već nije opisan, ta opisanije Rima već djeca na prste znadu! – E, dragi moj Srbine, svak sa svoje točke stvari gleda, svak drugojače očali na oči nosi. Neko opisuje Rim s kartinama da novacah dobije, neko opisuje karneval rimski(Rim), te pretvara hramove u teatre, neko se moli i klanja rimskijema razvalinama da ga zadahnu duhom poezije, da se pokaže na poprištu svijetskome, neko plače za jazičeskijem hramovima a hvali hristjanske, neko plače za Cezarom a hvali Bruta, te ni sam ne znade šta radi. Zbilja, imah zaboraviti, ovdi priložene stihove upisao sam na vrh kupole svet. Petra u Rimu. Ako Vam se dopadnu, pošaljite ih u koje hoćete novine da se pečataju. – S kakvom sam željom trčao da vidim retkosti rimske, nijesam imao vremena ni da pozdravim svetoga oca.
Došao sam u Napulu evo nekoliko dana, te ću Vi o njojzi samo štogod napomenuti. (Doista Bog je sve stvorio, što sam ja dosada vidio, šaleći se, ali kada je mjesto stvorio na kome je Napula sagrađena, doista je malo razmislio kako će ga stvoriti). Napula leži do mora gotovo kao broj 3, s koje god je točke čovjek pogleda. Napula ni na što drugo ne naliče do na Napulu, tako je njeno mjestopoloženije očarateljno, tako je Napula divna! Kvodlibet je napulitanski jedinstven pod nebom; u njemu se dvije krajnosti u najvećem stepenu vide: luks i uboština. U njemu je divno more okićeno paroplovima i svakorukim lađama, u njemu su divni uvršćeni palaci i vječno zeleni i cvjetući sadovi, u njemu su divna kola s velikoljepnom uresom, u njemu su konji od svake odabrane vrste, u njemu se jedna magarad pod tualetom ponose, a druga pod teškijem teretom stelju; u njemu su prosti konji, goveda i paščad, u njemu su stada kozah na svakoju počekalicu; u njemu su prvoklasne dame i kavaljeri evropejski; – to sve ujedno ide, svakoje svojim putom, jedno drugome ne smeta. – Vi ćete mi reći: treba viđeti Kanton, Kalkutu, Tiflis i Carigrad, đe se miješaju gomilama skakavci evropejski sa salamandrama azijatskijema, pa onda ponjatije o kvodlibetu imati. Ja i sam znadem da je ljubopitno viđeti damu kitajsku na nogama kao stojalama, noseću dijete na leđima a đe puši. Čudnovato je viđeti Arapa crna kao đavola đe nag skače na dromaderu. Tako je isto smiješno viđeti đe slon u kovčegu na leđima nosi čeljad kao što bečki seljanin nosi u klijetku na leđima kokoške na pazar.
Ja znadem da ja i moje zdravlje Vas mnogo interesiramo. Slava Bogu, ja sa zdravljem sve na bolje idem. Istina, sprva sam se udivljavao kud se zima kamo đela, kao međed amerikanski kad došeta iz Amerike u Evropu, te mjesto svojega dana ovđe nađe noć, i tako danju spava a noću treznuje, drži noć za dan; tako i ja držim napulitansku zimu za proljeće. Ja sam svud prijatno susretan i dobro viđen. Italijanci su tako prijatni i Veseli k stranima kao što je nebo k njima. Jednome junaku stare Grecije nijesu gotovo do dva kroka iz Napule do u Crnu Goru, jedan krok iz Napule u Barletu, drugi iz Barlete preko zaliva adrijat[skog] te u Crnu Goru. – Ja sam od istoka najbliži susjed s Južnom Italijom i pri svem tom ljubopitstvo na sebe veliko obraćam, kao da sam mandarin nebesne imperije.
Mnogo koješta novine klapnju o Bosni i o njenom preobrazovanju, ali ja malo što od svega toga vjerujem, jerbo znadem Turke i tursku volju k preobrazovanju. Ništa mi nije protivnije no kad kakav siromah plašljivi novinar pretpisuje Marsove zakone svijetu, a šušne li mu miš u sobi, sto mu groznica u srcu; ili kada velikodušije lavsko opisuje, a kad srete na ulicu kerče koliko mačku, po dvadeset koračaja od njega zamine.
Ja mislim zasad je dosta napisato. Ovo se najviše iz uzroka piše da vidite da ja nijesam od onijeh ljudih kojizi, kako svoj krug ostave, promijene glas kao pašče kad ekvator prijeđe.
Molim pokorno sve mi po istini objavite što se u Bosni zbiva.
Molim ne zaboravite mi svesrdno pozdraviti dične naše Srbe trijestanske. U meni je toska po rodine, nigđe Srba čuti ni viđeti koliko da sam zapanuo na ostrov Javu. Pune su mi uši mlakavila i tuđinstva, pa se bojim nehotice da se ne prelijem u tuđem kalopu.
Budite zdravi i veseli. To Vam od srca želi
Vaš počitatelj i sluga
vlad. P. P. NJEGOŠ
