Piše: Redakcija
Draganu Vučićeviću, uredniku i vlasniku beogradskog tabloida Informer, zabranjen je ulazak u Crnu Goru. Tako u najkraćem glasi vijest na koju je prošle nedjelje reagovao i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, najavljujući mogućnost uvođenja reciprocitetnih mjera i kritikujući tu zabranu kao napad na slobodu govora.
Zaista nije u skladu sa boljom demokratskom i pravnom praksom u Evropi da se novinarima ograničava kretanje i sprečava ulazak u druge države, zbog stavova iznijetih u javnom prostoru. Pogotovo se postavlja pitanje koliko takva mjera ima svrhu i opravdanje ukoliko lice kojem je zabrana izrečena problematične iskaze nije dalo u državi koja zabranu izriče.
Ali slučaj Dragana Vučićevića ne potpada pod kategoriju zabrane izrečene novinaru, jer je njegova medijska vokacija bila od sporednog značaja za odluku o zabrani ulaska. Tu je odluku, naime, prije skoro mjesec dana, u vrijeme održavanja Tivatskog samita, donijela crnogorska policija na osnovu procjene ANB i njom je obuhvaćena grupa od 87 bezbjednosno interesantnih lica, među kojima se nalazio i Vučićević, a zbog indicija da bi ta grupa mogla pokušati da izazove incidente i destabilizaciju u vrijeme održavanja veoma značajnog međunarodnog skupa.
Nemanja Rujević: Kraj prebrojavanja na ulici – sada „samo“ treba glasati
Indikativno je, međutim, da na zabranu izrečenu početkom juna Aleksandar Vučić reaguje tek krajem tog istog mjeseca, predstavljajući je kao napad na slobodu jednog novinara i napad na slobodu govora. To je samo još jedna u nizu diletantskih manipulacija kojima prvi čovjek Srbije nastoji da zamuti vodu u Crnoj Gori, postavljajući se prema njoj na identičan način kao i zvanični Zagreb, koji takođe često poseže za perfidnim pritiscima koji predstavljaju direktno miješanje u unutrašnja pitanja Crne Gore.
Pritom su upravo zvanični Beograd i zvanični Zagreb ti koji sve češće posežu za ideološki obojenim odlukama o zabrani kretanja, pa se Srbija i Hrvatska, kada god to može donijeti dnevnopolitičke poene vladajućim strukturama, međusobno časte zabranama ulaska čak i za lica za estrade. Takvi potezi uvijek privuku pažnju medija i zgodno posluže da se skrene pogled sa važnijih problema.
S druge strane, odluka crnogorske policije, a ne Vlade kako to Vučićevi mediji nastoje da prikažu, predstavlja legitiman potez s ciljem smanjivanja bezbjednosnog rizika i koristan putokaz kojim bi i druge države trebalo da idu, jer na postjugoslovenskom prostoru vladajuće strukture već tradicionalno koriste razne organizovane grupe, u rasponu od navijačkih pa do veteranskih, kao sredstvo pritiska, i unutrašnjeg i prekograničnog. Zato je korisno dobiti potvrdu da je moguće suprotstaviti se takvim oblicima parapolitičkog djelovanja.
Mlada crnogorska država ima svoje probleme i svoja neriješena pitanja, među kojima su i ona koja se tiču prava srpskog naroda kao autohtonog i konstitutivnog u Crnoj Gori, a koji je u Đukanovićevoj epohi bio izložen mekoj diskriminaciji koju kasnije vlasti još uvijek nisu uspjele efikasno i u potpunosti demontirati.
Pitanje srpskog jezika, narodnih obilježja, dvojnog državljanstva… samo su neka od onih koja čekaju na svoje institucionalno rješavanje, kroz saradnju zakonodavne i izvršne vlasti, kako bi položaj Srba u Crnoj Gori bio ne samo deklarativno već i funkcionalno ravnopravan. Zabrana ulaska Draganu Vučićeviću u Crnu Goru nije jedno od tih pitanja i ta odluka ni na koji način ne utiče na položaj Srba i na njihova prava. Zato na nju ne treba gubiti ni vrijeme ni energiju, već ih valja sačuvati za rješavanje stvarnih i otvorenih pitanja koja već dugo i predugo čekaju da budu riješena.
