Piše: Nikola Malović
Prvi put vidim da su i Crnu Goru počeli da doživljavaju kao milu majku u odnosu na razvaljenu Srbiju. I pričamo mi, hiljade ljudi i ja, o stanju stvari. Svak vidi kako je nešto trulo u državi danaske.
Od početka do kraja ljeta pričam svake godine s hiljadama ljudi. Duže od dvije decenije tako. Nikad mi se nije dogodilo da mi u sučelišnu stolicu sjedne naš čovjek oba pola a da ne osjetim kako je njemu ili njoj – činom silaska s kontinenta na Bokeljsko primorje – pao težak kamen s pleća. Natovska i evro-kurtizana Crna Gora, ljudi govore, mila je majka u odnosu na ruševinu Srbiju
Ne sjećam se koji je to naš aforistički velikan prije kvarat vijeka, parodirajući čuvenu rečenicu iz Šekspirovog Hamleta, napisao: Nešto je trulo u državi danaske.
Izraz „Nešto je trulo u državi Danskoj“ izgovara stražar Marsel u četvrtoj sceni tragedija čiji je protagonist danski princ Hamlet. Izraz ima širok spektar značenja, ali se posebno koristi u govoru o vazda šporkoj politici, ucijenjenom lideru, korumpiranim političarima, rječju, o sistemu koji truli zbog naopakosti, nepravde i grehova spram Boga i naroda.
Iako svaki Primorac ima sezonskih iskustava sa na obalu prišavšim svijetom, fureštim i domaćim, vremenom i nehotično počne da selektuje pripadnike raznih cjelina na osnovu najmanjeg zajedničkog imenitelja. Ako to radi godinama, ako sa strancima i kontinentalnim domaćima to čini decenijama, stekne uvide u stanje stvari, kako u zemljama koje imaju izlaz na more tako i u državama koje nemaju, takozvanim landlocked zemljama.
Kao čovjek koji svakog dana, posebno ljeti, stupa u kontakt sa stotinama ljudi, a prozbori s tek onima koji imaju pogled naugašen, opažam kako prosječni Zapadnjak odbija da povjeruje da mu pakuju Novi veliki rat, vjeruje u generisanu rusku prijetnju, tetoviran je ako je mlađi, vakcinisan ako je sredovječan ili stariji, ne vjeruje očima da su to hemijski tragovi na nebu, ne misli da je tragedija razvesti se, ugradio bi čip zarad lakšeg funkcionisanja, buni se što se na nekim mjestima u zaostaloj Boki Kotorskoj ne može platiti kreditnom karticom, nego, shit, samo prevaziđenim kešom…
Turci nisu nikad osvojili Kotor, ni avgusta 1539, tokom opsada admirala Hajrudina Barbarose, za razliku od Herceg Novog, gdje su vladali 200 godina, ali jesu Kotor osvojili sada, budući da se po Starom gradu punom kruzing-turista, češće čuje stajaći turski od maternjeg srpskog. Svak ko bi rekao: crnogorskog!, crnogorskog!, ili je nacionalista, ili je nedovoljno obrazovan, jer lingvistički rečeno, crnogorski ne postoji, pa bi se tako jednako lingvistički („svi imamo pravo da zajednički jezik nazivamo svojim imenom“) moglo da kaže kako se u Kotoru kao glavnom gradu Boke govori bokeljski. I U herceg Novom. I u Tivtu i Budvi.
Iako je gradnja ljeti na obali zabranjena, neke su investitorske životinje ravnopravnije od drugih, što je metafora iz Životinjske farme Džordža Orvela, pa grade sve u 16, u tri smjene, noću pod reflektorima, prašeći miješalicama Jadranskom magistralom sve automobile, električne i one neelektrične, koji mogu da u cugu dobace do Beograda. Oficijelni jezik između radnika i radnika, ne i između radnika i poslodavca, albanski je. Toliko se gradi i usred turističke sezone da uposlenika po skelama ne bi bilo dovoljno u tri Crne Gore. Crna Gora jedva da ima dovoljno gordih konobarah.
Kao nikad u istoriji očesa vide more američkih crnaca, zabrađenih žena iz Indije i Pakistana, Kineza, turista iz baltičkih zemalja. Da je veliko miješanje u toku, da smo na pragu velike zamjene stanovništva, opažamo na primjerima drugih, ponajprije Njemačke i Francuske, a onda i širom Evrope. No je agenda takva da zamjenska mečka zaigra i pred našim vratima, pri čemu je sto hiljada radnika iz Gane tek pošalica u odnosu na plan da svi Srbi – da se u so prometnemo – ne bi doseljenicima ručka osolili. Fama volat da je kvota samo za Crnu Goru tri miliona opituranih „radnika“. Nema u toj priči više ni Srbije, a ni istorijske Crne Gore.
Glasom srpskih poslanika u Skupštini Montenegra izglasana je saglasnost da crnogorska čizma legalno, pod bandijerom Natoa, može da stupi na tlo nezavisne države Ukrajine. Niti jedan Srbin u Skupštini Crne Gore nije glasao protiv. Niti jedan Srbin, valja podvući. Zašto? Zato što potom ne bi bio na sisi evropskih integracija, ne bi se strancima vazda preporučivao da bude u sledećoj vladi. To što su svi odreda, čak i oni uzdržani poslanici, presjekli pupčanu vrpcu sa glasačima Srbima, ne sekira ih mnogo. Narod je stoka jedna grdna, ima slabo pamćenje i ogladni već sutri dan, sa sve ženom i sa sve djecom.
Serijal tragedija pogodio je Obalu lozovače od Vidova dana. U nula pet, s nikad objavljenim promilima, pri brzini koja se razvija svake noći kao da postoji aplikacija o police-free djelovima Jadranske magistrale, prevrnuo se u Bijeloj automobil pun mladih, od kojih zadnji nije uspio da iskoči iz zapaljenog vozila, pa je živ izgorio. Ovamo poginuo motorciklista. Onamo se pobili zbog parkinga. U Budvi ubio brat brata i sina mu, bratanića. Sudarima se ni broja ne zna. Gori cijela Crna Gora. U kolonama se po upekloj zvijezdi putuje satima. Svađe na sve strane, dojave zbog buke, na parkinzima za invalide luksuzna auta, klir nikad odvojeniji od laosa, premda su crkve pune, svi na liturgiji prilaze putiru kao da je pričest švedski sto, sveštenici pričešćuju väs narod, bez ispovijesti. Kad su hramovske slave, obavezno se služi koka-kola kao „sok“.
Od početka do kralja ljeta pričam svake godine s hiljadama ljudi. Duže od dvije decenije tako. Nikad mi se nije dogodilo da mi u sučelišnu stolicu sjedne naš čovjek oba pola a da ne osjetim kako je njemu ili njoj, činom silaska s kontinenta na Primorje, pao težak kamen s pleća.
Po prvi put u zenicama vidim ljude koji su smogli finansijske snage da i ovoga puta dođu na poklonjene Obali, sami ili sa porodicom, krnjom ili cijelom, i da su Crnu Goru, bestidnu kao česticu Natoa i proevropsku kurtizanu, počeli da doživljavaju kao milu majku u odnosu na ono na što liči rodonačelna no do strva razvaljena Srbija.
I pričamo mi, hiljade ljudi i ja, o stanju stvari.
Niti jednog nema ko ne vidi kako je nešto trulo u državi danaske.
Izvor: Stanje Stvari
