Piše: Veselin Matović
Postojeću ustavnu odredbu o službenom jeziku u Crnoj Gori apsolutno je potrebno mijenjati, ali ne tako što bi se političkim strankama još jednom prepustilo da se, u skladu sa svojim trenutnim interesima i rezonima, pogađaju oko toga kako će se zvati službeni jezik u državi. Jezičko pitanje, kao ključna identitetska odrednica, nije zakon o državnom budžetu, ili o poreskim stopama, da bi se o njemu pogađale političke stranke.
Istrčavanje s predlogom
Službeni jezik je, po prirodi stvari, književni (normirani), pa je logično da se o njegovom imenu, isto kao i o njegovoj normi, pitaju, prije svih, najviši naučni i kulturni autoriteti u državi, ako ti autoriteti postoje i ako se oni kao takvi priznaju, a ne laici, makar to bili i narodni poslanici. „Cezar nije iznad gramatičara“, glasi jedna latinska poslovica. Ukoliko u Crnoj Gori nema tih autoriteta, ili ima, ali ih politička elita ne priznaje, kao što ih, evidentno, nije priznavala tokom poslednje dvije decenije, onda nam se ništa značajno nije desilo 30. avgusta 2020. godine. Crna Gora je i dalje ostala neprosvećena, antidemokratska, moralno zapuštena i tiraniji podložna sredina, kakva je bila i prije tog datuma.
Jedno je postići sporazum u Parlamentu o promjeni Ustava (to je, nesporno, pitanje za političare), a drugo – imenovati službeni jezik. Međutim, lideri nekoliko ovdašnjih političkih stranaka, uradili su obratno, pa su i prije pokretanja inicijative o promjeni Ustava, istrčali s predlogom da se „srpski izjednači s tzv. crnogorskim jezikom“ i tako okonča srpsko-crnogorska identitetska parnica, kao ishodišna tačka svih naših ovovremenih sporenja i međusobica. Kada bi u Crnoj Gori stvarno postojala dva dominantna domaća jezika, ovom se predlogu ne bi imalo šta prigovoriti. Dočim, svi znamo da stvari ne stoje tako, i da u Crnoj Gori, izuzimajući manjinske (albanski i romski), nema drugog prirodnog (domaćeg) jezika osim srpskog.
Stefan Sinanović: Termin ’državni jezik‘ je politički pojam koji zaobilazi nauku o jeziku
Zato je ovaj predlog ne samo nelogičan nego, na izvjestan način i ponižavajući, prije svega u odnosu prema kulturnom nasleđu stvorenom na srpskom jeziku.
Iza književnog, a to znači i iza službenog jezika, kod svih naroda, stoji istorijsko i kulturološko utemeljenje, stoji književnost, stoji nauka, stoji sve najvažnije što je taj narod stvorio u svojoj kulturnoj istoriji. Vuk Karadžić izborio se za srpski književni jezik zasnovan na novoštokavskom dijalektu, zahvaljujući moćnoj narodnoj književnosti, nastaloj na tom jeziku. (Jezik na kom je nastala „Majka Jugovića“, morao je jednog dana postati jezik srpske kulture i književnosti.) Italijanski književni jezik ustanovljen je na toskanskom dijalektu, jer su na njemu stvarali Dante, Petrarka i Bokačo. Savremeni ruski književni jezik formirao se na osnovu djela velikih ruskih književnika sredinom 19. vijeka, Puškina i drugih, iza savremenog engleskog jezika stoji Šekspirovo djelo, itd. A šta stoji iza tzv. crnogorskog jezika?
Crnogorski jezik: ni novi ni poseban
Osim još uvijek neodgovorne većine u Parlamentu, to ime nema iza sebe ništa drugo, čime bi se legitimisalo kao ime bilo kog, a kamoli službenog jezika. Prva knjiga sa jedva iskamčenom međunarodnom identifikacijom cnr., u kataloškom sistemu Nacionalne biblioteke Đurađ Crnojević, štampana je 2018. godine! Međutim, ponudom da u budućem ustavu bude ‘barabar’ sa srpskim jezikom, to se njegovo stanje suštinski mijenja: ne samo što se legitimiše njegov, ničim zasluženi ustavni status, nego mu se priznaje i pravo vlasništva nad baštinom srpskog jezika. U ime čega i u čije ime – Njegoševo, Marka Miljanova, S. M. Ljubiše…? Ko je i na koji način utvrdio da bi zastupnici imena srpskog jezika (Srbi i Crnogorci) pristali na to ponižavajuće izjednačavanje i tako stali na stranu raskolničke politike Mila Đukanovića, čije su žrtve bili više od 20 godina? (Uzgred, može li biti da je Gorski vijenac pisan i crnogorskim i srpskim jezikom, i da su podnosioci ovog predloga pronašli negdje dva njegova autografa – jedan na srpskom, drugi na tzv. crnogorskom jeziku? Ako nijesu, hoćemo li onda i njega dijeliti kao što je u školskim udžbenicima odavno podijeljeno Miroslavljevo jevanđelje – na srpski i crnogorski dio?)
Političko, lokalno ili regionalno ime, odnosno političko imenovanje srpskog jezika (kako bi rekli neki ruski lingvisti – politema) – crnogorski jezik, nije ni novi, ni poseban jezik, odnosno posebna jezička supstanca sa svojom komunikativnom i stvaralačkom funkcijom, sa kojim bi se u Ustavu ili bilo gdje drugo, „izjednačavao“ srpski jezik. Srpski jezik je istorijska, a ‘crnogorski’ politička kategorija, koja se ne može retroaktivno, glasanjem u Parlamentu, proizvesti u istorijsku, i ti se pojmovi, kao takvi, ne mogu stavljati u istu kategorijalnu ravan.
Kako je uopšte moguće i na osnovu čega, jezik kojim govori skoro 90 posto stanovništva u Crnoj Gori, i na kome je nastalo cjelokupno njeno kulturno nasljeđe, tako, đuture, preko stranačkog koljena, izjednačiti sa njegovim lokalnim nadimkom – političkom novotarijom, bez ikakve kulturno-istorijske podloge i pozadine, i tako od jednog napraviti, navodno dva službena jezika?
I šta bi se time dobilo, osim što bismo legitimisali, izoštrili i ohrabrili, davno započetu podjelu jednog na dva naroda, koji će, pristanu li trajno na tu podjelu, u međusobnim trvenjima i parničenjima, majorizujući jedni druge, kad- tad satrijeti i sami sebe i državu. Kao opšteprihvaćena jezička norma, književni jezik se definiše kao jezik kulture, i kao takav, on je najjači integracioni faktor u svakom narodu, a ne faktor razdora kao što je to sadašnja ustavna formulacija o službenom jeziku u Crnoj Gori, i kao što bi tako ostalo i kada bi se, navodno, „srpski jezik izjednačio s crnogorskim“. A bilo bi i gore, jer ta politička ekvilibristika, koja se nudi kao početak demontaže raskolničke političko-identitetske koncepcije bivšeg režima, nije ništa drugo do nagodbeni predlog za njeno prihvatanje i priznanje i to od onih koji su joj se dvadeset godina aktivno suprotstavljali.
Važan dokaz sa popisa stanovništva
Svodeći pitanje imena jezika u političku ravan, i samo na nivo prava srpskog naroda, predlagači su učinili suprotno od onoga što su željeli. Izmakla im je iz vida čak, veoma uočljiva činjenica, da je na popisu stanovništva ogroman broj građana, koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci, posvjedočio da je srpski njihov maternji jezik. To je jasan dokaz da se ovo pitanje ne može valjano riješiti polazeći od podmetnute nam binarne opozicije Srbi – Crnogorci, odnosno srpski narod-crnogorski narod.
Pitanje naziva službenog jezika u Crnoj Gori nametnulo se i kao političko, i kao pravno, ali je ono, po prirodi stvari, prevashodno kulturološko i civilizacijsko pitanje i ono se samo u toj ravni može jasno sagledati.
Preimenovanje srpskog jezika, s fašistoidnom namjerom stvaranja novog čovjeka u Crnoj Gori, podrazumijevalo je promjenu društvene svijesti, sistema vrijednosti, kulturnog obrasca, društvenog ponašanja, odnosa prema kulturnom nasljeđu i reviziju istorije. Tu nije kraj, preimenovanje jezika je proizvelo i najdublje konflikte, moralnu i duhovnu dezorijentaciju, najposle – razdor i netrpeljivost u narodu kakve nikada nije bilo na ovom prostoru. Da li će se, uspostavljanjem dva službena jezika, taj proces zaustaviti, ili ohrabriti?
Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi u praksi funkcionisala ta dva navodno ravnopravna jezika, bi li im se, što bi narod rekao – složili biljezi? Koji bi od njih bio prvi a koji „ja do njega“? I kako bi između sebe podijelili kulturno nasleđe, pisce, recimo, velike i male? I đake po školama? Kako bi se zvao nastavni predmet za jezik i književnost? Bi li se Njegoš do pola časa učio na srpskom a od pola na crnogorskom jeziku? Bi li djeca koja govore srpski učila i tzv. crnogorski i obratno?
Ne zaboravimo da je dvojezičje ili višejezičje moguće samo u federalnim i konfederalnim državama, poput Švajcarske i Belgije, na primjer, i da unitarnih država sa dva službena jezika nema, makar što se evropskog kontinenta tiče. Međutim, od Crne Gore nije moguće napraviti ni federaciju ni konfederaciju, pa ni državu sa dva službena jezika –dva različita sistema jezičkih znakova i pravila po kojima se oni upotrebljavaju, obavezujuća za sve njihove govornike u javnom sporazumijevanju.
To što je neko samovoljno preimenovao srpski jezik, a potom izvršio nekakvu njegovu traljavu prestandardizaciju, i to onda proglasio službenim jezikom u državi, ne znači da se tim činom pojavio novi jezik u Crnoj Gori. Zbog toga ni država nije postala dvojezična, niti će to kad biti, ukoliko se albanski ili koji drugi, engleski ili ruski, na primjer, jednog dana ne izbore za poziciju njenog drugog službenog jezika, pored vajkadašnjeg i, zasad, jedinog i Gorskim vijencem ovjekovječenog srpskog jezika.
Dvojezičje podrazumijeva realno postojanje dva prirodna (narodna) i geografski vidljiva jezika u nekoj državi, a ne dva imena istog jezika, kako se to, slijedeći etnonacionalnu doktrinu bivšeg režima, predstavlja i protežira predlogom o ustavnom jednačenju srpskog sa tzv. crnogorskim jezikom.
Pokušaj opasnog podmetanja
Ovakvim predlogom, ma koliko on u prvi mah djelovao nekome i razložno i politički pragmatično, ne vraća se odgovarajući status imenu srpskog jezika, niti u pravnom niti u obrazovnom sistemu Crne Gore. Niti se time otklanjaju posledice nametnute nam jezičke podjele i njene otrovne ambicije, niti se pak demontira raskolnička političko-identitetska koncepcija bivšeg režima (ukoliko je to i bila namjera predlagača). Naprotiv, ovim (i sa strukovnog, i sa kulturnog i sa društvenog stanovišta), vrlo problematičnim predlogom nagrađeni su njeni zastupnici: kao prvo – dobili su od doskorašnjih poricatelja javno priznanje realiteta tzv. crnogorskog jezika, a drugo – dobili su garanciju da se ubuduće neće osporavati njegov izbor u zvanje službenog jezika u Crnoj Gori, i treće – legitimisano je njegovo pravo vlasništva nad baštinom srpskog jezika.
Kome je i zašto sve to trebalo? Kome je i zašto palo na pamet da na ovakav način rešava srpsko-crnogorsku identitetsku parnicu? I to nakon popisa stanovništva, koji je, za poslednjih dvadeset godina, po treći put uzastopno, ubjedljivo pokazao da se to ime nije primilo u narodu u mjeri u kojoj su to očekivali njegovi obretnici?
A za sve – što je ova stvar jasna da jasnija ne može biti: srpskom jeziku, i samo njemu, pripada status službenog jezika u Crnoj Gori! S obzirom na njegovu istorijsku, kulturološku i naučnu utemeljenost, kao i više od sto godina opšteprihvaćenu i u narodu utvrđenu ortografsku i ortoepsku normu, broj zastupnika njegovog imena i njegov kohezioni potencijal – svako drugo rješenje bilo bi u suprotnosti sa jezičkom stvarnošću, sa kulturnom istorijom Crne Gore i sa istinom, sa logikom i logosom!
Uostalom, srpski jezik je i sada službeni jezik u Crnoj Gori. Izuzimajući neke manjinske i strane jezike, sve što se danas zvanično i nezvanično piše i govori u ovoj državi, piše se i govori srpskim jezikom. Zato, umjesto predloga da se on izjednači s tzv. crnogorskim, ispravno bi bilo tražiti da se iz Ustava ukloni njegovo lažno imenovanje.
No, ako je određenom dijelu stanovništva, bolje reći određenim političkim faktorima, u Crnoj Gori baš toliko stalo do svoje lokalne jezičke identifikacije, imalo bi nekog smisla, kao ime službenog jezika ustanoviti – srpski jezik koji se u Crnoj Gori zove i crnogorski.
Kažem, imalo bi nekog smisla, ali ne tvrdim da ima potrebe.
Izvor: Pečat
