Sa životne scene u 76. godini otišao svetski šampion iz Ljubljane, nekadašnji predsednik KSS i najbolji strelac Zvezde u istoriji.
Oni koji su ga bolje poznavali reći će da je bio odmeren, blag, a u istoriji košarke ostaće upamćen kao svetski šampion iz Ljubljane (1970), najbolji strelac u istoriji Crvene zvezde, junak u osvajanju Kupa kupova (1974), vlasnik jednog od prvih kafića u Beogradu, čuvene „Galerije”…
Sve je to bio Dragan Kapičić, čovek koga ljubitelji igre pod obručima, naročito oni kojima su crveno-bele boje pri srcu pamte kao jednu od legendi kluba s Malog Kalemegdana.
Simbolično, nekadašnji predsednik KS Srbije, otišao je sa životne scene u 76. godini, u danu kad je Svetislav Pešić okupljao reprezentativce pred završne pripreme za Olimpijske igre u Parizu.
Košarkaški savez Srbije i njegova Crvena zvezda, oprostili su se od Kapičića s mnogo pijeteta. Crveno-beli su ga nazvali jednom od najvećih legendi kluba sa kojim je osvojio dve titule šampiona Jugoslavije (1969. i 1972), tri puta podigao trofej namenjen pobedniku Kupa (1971, 1973. i 1975) i osvojio Kup kupova 1974. kad je u Udinama savladana Zbrojovka iz Brna.
Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 30 utakmica na evropskim prvenstvima, na svetskim 13, uz devet mečeva na olimpijskim igrama i 19 na Balkanskim igrama.
Osvajač je sedam zlatnih medalja – Balkanijada (1968, 1969, 1970, 1972, 1973), Svetsko prvenstvo u Ljubljani (1970), Evropsko prvenstvo u Beogradu (1975). Takođe, sa nacionalnim timom osvojio je srebrne medalje na EP u Italiji (1969), u Nemačkoj (1971) i na Svetskom prvenstvu u Portoriku (1974).
Dejan Milojević: Noć kada je odigran jedan od najboljih mečeva u istoriji košarkaške Evrolige
Dragan Kapičić rođen je 7. avgusta 1948, a najveći deo karijere posvećen je Crvenoj zvezdi za koju je igrao od 1966. do 1975. Uz to, nosio je i dres Saturna iz Kelna.
Za reprezentaciju Jugoslavije debitovao je na Evropskom prvenstvu u Helsinkiju (1967) i to protiv Belgije, a četiri godine kasnije, kao 23-godišnjak, već je slavio i vredan jubilej, stotu utakmicu u državnom timu. Kasnije se kroz jedan intervju prisetio tih dana:
– Koliko mi je prijatnih trenutaka doneo Helsinki, isto toliko je i tuge. Bili smo deveti, to me bolelo, mada sam se potajno radovao što sam i ja postao reprezentativac.
Najviše radosti je, svakako, donela Ljubljana i svetska titula:
– Protiv SAD od sreće nisam znao šta da radim, skakao sam, grlio drugove, još više zavoleo košarkašku loptu koja nam je omogućila da postanemo najbolji na svetu.
I još malo na temu košarke kao igrač, već prekaljen reprezentativac:
– Najsrećniji sam kad mi je lopta u rukama. To je, shvatite me, moj svet – koševi, treninzi, utakmice…
Poneo je i kapitensku traku reprezentacije, ali…
Nisam ja za te ceremonije, ne „leži mi”, moje je da igram i dajem koševe…
Ta, uslovno stidljivost, umalo da ga je i odvojila od košarke, još kao 15-godišnjaka. Isprva i nije prihvatio poziv da zaigra za školu „Braća Ribar”. Tada još posvećen školi, nije znao ništa o sportu koji će ga proslaviti. Tanak, za glavu viši od ostalih, nije bio zainteresovan. Prvi poziv je odbio, ali ne i sledeći, a „namestilo se” da je na kraju zaigrao finale školskog turnira baš na Malom Kalemegdanu… Ostalo je istorija.
Bio je sin narodnog heroja i generala JNA, Jove Kapičića, otac Stefana, koji je između košarke kojom se, gde drugo do u Zvezdi, bavio do seniorskih dana, ipak izabrao glumu kao životno i profesionalno opredeljenje.
Sa Zoranom Slavnićem od koga se tako razlikovao po karakteru, bio je kum. Tokom devedesetih godina prošlog veka bio je najoperativniji član uprave crveno-belih i u to vreme dogovoreni su brojni značajni transferi….
Voleo je da sluša Elvisa Prislija, Arsena Dedića, Dajanu Ros, čita Šekspira, čija „Ukroćena goropad” mu je bila omiljena, voleo je i Jesenjina, pogled na Lovćen…
Zbog Piksija skupljao 50.000 dolara
Mnogi nisu znali da je upravo Kapičić jedan od prvih u redu zaslužnih za dolazak na Marakanu pete Zvezdine zdezde – Dragana Stojkovića Piksija, sad selektora Srbije.
A, šta se događalo Kapičić je jednom prilikom i otkrio:
– Zove me Cvele (Vladimir Cvetković) i kaže mi: „Majstore, spasavaj nas”. Pitam šta se dešava, kaže potrebno im je 50.000 dolara za Piksija. Kakvog Piksija, šta se dešava?! Onda mi kaže da imaju još pola sata do kraja prelaznog roka i da otac neće da potpiše. Šta ću, kako ću, fudbal je fudbal… Znam Džaju, Šakić je bio predsednik, Cveleta naravno znam. Rastrčim se po bankama, nosim kovertu, sve je bilo u dinarima, stogovi unutra, nosim da mi ne ispadne koji…
Tu ide i zamerka:
– Što mi auto nisu obezbedili, ako već pozajmljujem novac. Trčim, stignem 10 minuta pre završetka. Navijači stoje ispred, čekaju da vide da li će Piksi da potpiše, a on je tada bio već velika zvezda…Dođem ja kod njih, oni: „Brate, svaka ti čast, spasao si nas”. Ja sav mokar, trčao u više od 10 banaka da donesem novac. Oni mi daju priznanicu da će vratiti pare. Bilo je kritično, trčao sam do stadiona… Mnogo mi je drago što je Piksi postao to što jeste. Mada, tad je bila pat pozicija…
Izvor: Politika
