Piše: Nenad Radičević
Kada su berlinske vlasti samo nekoliko nedelja od Hamasovog napada na Izrael i početka Izraelskog rata u Gazi prošlog oktobra uvele opštu zabranu svih propalestinskih protesta, ona nije mogla da ćuti. Na običnom kartonu je ispisala je poruku „Kao Jevrejka i Izraelka: Zaustavite genocid u Gazi“, izašla na jedan berlinski trg i visoko ga podigla. Pedesetšestogodišnja psihoanalitičarka sede kovrdžave kose nije ni sanjala da će samo desetak minuta kasnije biti privedena u policijsku stanicu.
„Nisam mislila da ću biti privedena zbog toga. Ispostavilo se da sam bila naivna“, kaže Iris Hefets, koja se pred policijom pozivala na ustav i to da ona sama ne može da predstavlja skup ljudi te da stoga nije prekršila zabranu okupljanja. „Krenula sam da se raspravljam sa policajcima. Naravno, znam da sam privilegovana. Ja sam Izraelka. Jevrejka. Žena. Ja sam starija žena sa sedom kosom. Da sam mladi Arapin, bila bih prebijena. I ljudi koji su stajali pored mene, koji su bili mladi Arapi, bili bi prebijeni da su nosili kefiju (palestinsku maramu) ili palestinsku zastavu“.
Privođenje je nije obeshrabrilo. U novembru je ponovo izašla na ulicu sa istim plakatom, ali sličnom brzinom su se pojavili policajci i priveli je zbog „podsticanja rasne mržnje“. Ove optužbe su mesecima kasnije odbačene, dok je uporna Jevrejka uveliko „zaradila“ i treće hapšenje zbog toga što je na ulicu izašla sa plakatom „Cionizam ubija“, koji joj je oduzet.
Hefetsova je policiji uložila žalbu i traži da joj se vrati oduzeti transparent, jer namerava da ga, kako kaže, izloži u budućem „muzeju palestinskog oslobođenja“.
Uprkos stalnim privođenjima, ova Izraelka, koja više od 20 godina živi u Berlinu, ne odustaje od protesta. Sada uglavnom nosi transparent sa krajnje uopštenom porukom „Jevreji protiv genocida“. Ali i time rizikuje da je u Nemačkoj osude za krivično delo širenja antisemitizma iako je predstavnica organizacije Jevrejski glas za mir. Proteklih meseci ona je postala svojevrsna ikona propalestinskih protesta u Berlinu, ali i živi dokaz razapete atmosfere u kojoj žive oni članovi malobrojne jevrejske zajednice u Nemačkoj, koji javno kritikuju postupke vlasti u Izraelu.
Na ulicama Berlina, proteklih godinu dana traje svojevrstan rat između proizraelskih i propalestinskih demonstracija prožet žestokim reakcijama berlinske policije, ali i primetne pojave da se „borba protiv antisemitizma zbog istorijske odgovornosti“ Nemačke olako pretvara u sredstvo represije, cenzure i ućutkivanja Palestinaca, muslimana, migranata, krajnje levice, umetnika, profesora, studenata, pa čak i Jevreja koji kritikuju politiku Izraelske vlade i rat u Gazi.
Koliko tenzije rastu najbolje svedoče sve više povređenih propalestinskih aktivista, ali i nedavni napad na ministra kulture Berlina Josefa Hijala, koji se proteklih meseci istakao u „kulturi poništavanja“ i ukidanju finansijske podrške svima koji kritikuju ili okrivljuju Izrael da sprovodi genocid u Gazi.
Rat u Gazi je u Berlinu razbuktao nekoliko pravih bojnih polja. Na demonstracijama, antisemitizam ratuje protiv islamofobije. Na političkoj levici, nemački proizraelski Antidojč pokret protiv „probuđenih“ levičara i levih liberala. Na umetničkoj sceni, aktivizam protiv birokratskog ućutkivanja kritičnog razmišljanja, a na univerzitetima, profesori i studenti postkolonijalizma protiv pristalice Izraela i vladajućeg nemačkog tumačenja antisemitizma.
NEMAČKI LEVIČARI UZ IZRAELSKU VLADU
Izraelski levičari u Berlinu su čak pokušali jednim demonstracijama da pozovu svoje nemačke ideološke kolege da učine nešto, uzvikujući berlinskim ulicama „Dobro jutro, nemačka levice! Tvoje ćutanje je naša smrt“.
Ali, oko „bezuslovne lojalnosti državi Izrael“ kao „državnog razloga“, to jest suštinskom nacionalnom interesu Nemačke, stvorena je svojevrsna sveta zajednica nemačkih političkih partija. A u njoj su svi – od krajnjih desničara u Alternativi za Nemačku, preko demohrišćana, liberala, socijaldemokrata i Zelenih pa do krajnjih levičara u Levici. Sa izuzetkom Saveza Sare Vagenkneht (BSV), koji se usuđuje da kritikuje poteze izraelske vlade, ostalim je svaka kritika Izraela automatski označena kao antisemitizam, pa čak i ako dolazi od nemačkih Jevreja.
Konsenzus svih političkih stranka zapravo je pokvario legendarni levičarski političar Oskar Lafonten kada je na kongresu BSV-a, koji predvodi njegova supruga, žestoko kritikovao poteze izraelske vlade dok je istovremeno istakao da 27. januar kao Dan sećanja na Holokaust zahteva „da se uvek zalažemo za Jevreje uključujući državu Izrael“. Ovaj nekadašnji lider Levice i SPD-a jasno je optužio Izrael za ratne zločine u pojasu Gaze, pozvavši na momentalni prekid vatre, prekid naoružavanja i diplomatske pregovore.
Međutim, ovo je apsolutni izuzetak ne samo na nemačkoj levici već na celokupnoj političkoj sceni. To je dovelo do toga da su nemački Zeleni i Levica minulih godinu dana raskinuli dobre veze sa svetskom „probuđenom“ levicom, ekološkim aktivistima i pacifističkim i postkolonijalnim pokretom, ocenjujući da oni svojim propalestinskim stavovima šire antisemitizam. Tako je došlo do toga da u Nemačkoj propalestinski blok dobija podršku samo malih marksističkih i anarhističkih grupa, kao i studentskih organizacija.
Da paradoks bude još veći, čak i među marksističkim organizacijama je došlo do podele. Rat u Gazi naprasno je u fokus javnosti vratio jednu levičarsku grupu koja je skoro pa bila zaboravljena. U pitanju je Antidojč pokret, koji je nastao u vreme ujedinjenja dve Nemačke kada se u pojedinim antifašističkim marksističkim krugovima stvorio strah od stvaranja četvrtog nemačkog rajha i novog ubilačkog nemačkog nacionalizma.
U perverznom obrtu okolnosti, ovaj pokret levičara, koji su se protivili nemačkoj državi uz moto „Nikad više Nemačka“, sada su među levičarskim organizacijama postali svojevrstan nosilac državne politike o pravu na postojanje Izraela kao delu svrhe postojanja Nemačke. Tako se na njihovim protestima mogu videti ujedinjene zastave Antife i Izraela, jer je Antidojč pokret danas predstavnik najtvrđe solidarnosti sa Izraelom i kritike bilo kakvog izraza solidarnosti sa Palestinom.
OTPOR NA UNIVERZITETIMA
Takva žučna atmosfera podeljenosti i sukoba, koja se najviše vidi na ulicama, prelila se i na kulturnu scenu i na univerzitete u Berlinu. Samo u prvih meseci od početka rata u Gazi otkazano je na stotine izložbi i nastupa, kao i povučeni brojni pozivi za profesure i javne debate. U atmosferi u kojoj su svi kulturni radnici baš kao i svi muslimani u Nemačkoj stavljeni pod opštu sumnju ukoliko se javno ne distanciraju Hamasa i suzdrže od podrške Palestini, i sami umetnici su krenuli da raskidaju ugovore sa nemačkim manifestacijama i institucijama kulture.
Podele na levičarskoj sceni i državno suzbijanje kritičkih tonova prema Izraelu doveli su do radikalizacije različitih grupa što se najbolje vidi na berlinskim univerzitetima, gde se već mesecima nižu tenzije od prekidanja predavanja, preko toga da studenti rektora nazivaju „knjiškim primerom antisemite“, do upada policije i hapšenja studenata koji zagovaraju propalestinske stavove.
I dok učesnici sukoba se međusobno optužuju za antisemitizam odnosno islamofobiju, očigledno je da ima i jednog i drugog. Čini se očiglednim da se nemačka krivica za Holokaust postepeno preobraćuje u sve otvoreniju sistemsku islamofobiju i ksenofobiju a sve u ime borbe protiv antisemitizma. Istovremeno, među muslimanima u Nemačkoj je antisemitizam prisutniji nego u opštoj populaciji, a policijsko suzbijanje podrške Palestincima samo je radikalizovalo proteste i ohrabrilo islamiste da na njima otvoreno podržavaju Hamas.
A dok Nemci tvrde sve čine da spreče antisemitizam, čini se očiglednim da to rade i po cenu da otežaju život ovo malo Jevreja koji danas žive u Nemačkoj. A kako to izgleda pokazala je jedna od nemačkih umetnica jevrejskog porekla kada je na društvenim mrežama podelila prepisku sa predstavnicima jednog nemačkog muzeja, koji prvo oduševljeno hvale njene umetničke radove, ali odmah ističu da su „šokirani tvojom poslednjom objavom na Instagramu, koja ide u političkom pravcu koji nam se ne dopada“. Prema njihovoj oceni, problematična je njena podrška objavama „Oslobodite Palestinu“, ali da bi mogli da prihvate samo „Oslobodite Palestinu od Hamasa“.
„Nemci preuzimaju na sebe autoritet da definišu šta ja antisemitsko. Ja sam tamo shvaćena kao takva“, rekla je za „Harec“ filmska autorka Hila Peleg, ističući da nemačka podrška Izraelu ide i na račun izraelske levičarske perspektive. „Nemce nije briga“.
Doduše, naznaka promena se nalazi u najnovijem novinarskom otkriću da od marta ove godine nemačka vlada nije odobrila nijednu isporuku naoružanja Izraelu. Iako zvanični Berlin ćuti o tome, ovo predstavlja značajnu promenu stava.
Izvor: Novi Magazin
