Duhovna borba je brutalna kao i ljudska; ali vizija pravde se dopada samo Bogu
Artur Rembo
Kao što se često dešava kada voljena osoba iznenada ode, imamo utisak nestvarnosti, borimo se da shvatimo neizbježno. Lutamo kao u lebdećem svijetu, nastanjeni tim čudnim osjećajem da još uvijek možemo da razgovaramo sa voljenom osobom, da čak možemo zajedno da razgovaramo o uznemirujućim vijestima koje se dešavaju i koje se nje direktno tiču. Dvije Darje koje sam poznavao: javnu i privatnu, i ovu malu osobu, tako djetinjastu, a opet tako hrabru da se nađe u centru globalnog i eshatološkog rata koji je u toku, povezujem ovdje.
Sjećam se telefonskog razgovora sa njom na početku ruske vojne operacije i jasno se sjećam njenih riječi: „Slušajte Pjer-Antoan, mi živimo u istorijskim vremenima. Od sada će Rusija biti prinuđena da se brine sama za sebe, kao što smo uvijek govorili“. A posebno ova rečenica koja mi još odzvanja u ušima: „Možda će nas sve pobiti ovdje u Moskvi, ali sada je počela prava borba“.
Sve je to rečeno vedrim, radosnim tonom kakav je njen uvijek bio. Konačno se nešto važno dešavalo. Ne tragični bratoubilački rat između Evropljana, koji će se jednog dana dobro završiti, ako Bog da, već vitalni raskid između ruske nacionalne države i globalističkog imperijalizma; raskid između Trećeg Rima i globalne močvare kosmopolitske subverzije. U drugom razgovoru mi je takođe objasnila da nikada ne treba očajavati, već gajiti „eshatološki optimizam“. Ovo su njene tačne riječi. Vjerujem da je i ona držala predavanje na ovu temu. Kako ove riječi odjekuju danas.
Zapravo mi je veoma teško da govorim o Darji, koju sam zaista smatrao prijateljicom, kao i uzornom metapolitičkom aktivistkinjom i prije svega elitnim filozofom. Filozofom u antičkom i klasičnom smislu, koji je u sebi nosio teorijsko djelo koje tek treba da bude ostvareno na djelu, ali djelo koje je u njoj već živjelo na potencijalni način. Potencijalno: kao što drevno i snažno drvo već postoji u sjemenu, rijeka ili okean u suptilnom planinskom izvoru, najsjajnija zvijezda u najnevidljivijem i beskonačno malom fotonu.
Da biste to shvatili, pozivam vas da pogledate intervju sa Darjom prije tačno sedam godina, u avgustu 2015. Poslušajte intelektualni nivo ove mlade žene, koja se ovdje bavi neoplatoničkim i teopolitičkim konceptima koje danas malo ko zaista razumije, i to na visokokvalitetnom francuskom. Prezentacija napravljena sa nevjerovatnom prirodnošću i svježinom.
Treba da se u Francuskoj uporedi sa mržnjom, nedosljednošću i moralnom ružnoćom nametnutih medijskih sofista poput Enthovena ili Levija koji trenutno raspiruju mržnju protiv sjećanja na našu dragu Darju i protiv djela njenog oca. Ovo je iz visceralne ljubomore na istinsku kontemplaciju kojoj ne mogu pristupiti iz svoje duhovne niskosti. Naša nacionalna kultura umire jer ljudi poput Enthovena i Levija sprečavaju stvaranje mostova i vitalnih, duhovnih veza između elita evropske omladine, čiji je Darja bila važan predstavnik.
Potraga za filozofskim znanjem bila je žila kucavica Darje Dugin i egzistencijalna osovina oko koje su se koordinirali svi njeni postupci i misli. Njeno stalno metapolitičko opredjeljenje bila je spoljašnja manifestacija ideje koju je nosila u sebi i kojoj je bila lojalna. Taj plamen je naslijedila od svojih roditelja, koji su joj ga prenijeli od detinjstva, i to na egzistencijalni i teorijski način. Darja je nosila ovaj gordi plamen sa gracioznošću i prije svega jednostavnošću. Vođena ovom unutrašnjom vizijom (teorijom), nastavila je život i posvetila mu cijelo svoje biće i postupke. U njoj su, kao i kod velikih istorijskih ličnosti, akcija i teorija bile samo dvije strane istog novčića, dva dijela istog simbola koje pravi mudrac umije da ujedini (symballein) u živoj sintezi akcije i kontemplacije.
A ono što je počela ovdje svakako se savršeno uklapa sa onim što je čeka na drugoj strani. Cio njen život bio je izuzetno i radikalno dosljedan, odražavajući pogled na svijet koji ju je animirao. I uz to je bila razigrana, jednostavna i ženstvena. Vrijedna, ozbiljna i prava mlada žena. Darja Dugin je bila „diferencirana“ ličnost, kako bi rekao Julijus Evola, ali nije bila odsječena od svog ženskog stanja koje je u potpunosti oličavala. Bila je sunčana i prirodno je zračila svojom unutrašnjosti onima oko sebe. Ovo nije moglo a da ne izazove đavolsku ljubomoru u redovima Hekenbiest i među nekim od vještica u njenoj službi. Tokom njenog života, i bez dovoljno dobrog razumijevanja, došli smo u kontakt sa jednom Hipatijom našeg vremena koja će ostati u istoriji (ili ono što je od nje preostalo prije pravog kraja…).
Darja je bila pravi platonista, svakako najplatoničnija od svih. Nikada nije odustala od borbe ili potrage za znanjem (što je ista stvar za ljude poput nas). Dala je život za ideju i pogled na svijet koji ju je animirao, a ja sam zapanjen. Zapanjen sam, kao da sam na konopcu u boks meču. Zaprepašćen, koliko bolom i bijesom koji osjećam, toliko i spoznajom realnosti zemaljske misije Darje Dugin koju sam poznavao. Ponos koji grije srce što mogu reći: Poznavao sam Darju Duginu! Svjetska i vremenska tuga koju osjećam se donekle raspršuje kada njen odlazak i misiju stavim u njihovu pravu duhovnu i metapolitičku perspektivu. Moramo razumjeti i prihvatiti njenu providentnu ulogu u aktuelnim događajima i biti počastvovani što smo tokom njenog života bili sa mučenikom i sada istorijskom ličnošću. Ovdje se dotičemo onoga što smo naučili u knjigama dok smo pokušavali da se formiramo i obrazujemo protiv blata i mlitavosti našeg vremena: duh borbenosti i žrtvovanja. A ova mlada žena nas tome uči! Kakva lekcija za sve vradžbine globalističkog feminizma!
Savremeni ruski evroazijci (šta god mislili o njihovoj doktrini ili njihovim stavovima) su na čelu globalnog geozofskog sukoba našeg vremena i plaćaju tu cijenu krvlju. Darja Dugin, koja je bila nezamjenljivi stožer ruskih evroazijsko-tradicionalističkih metapolitičkih mreža, uopšte nije bila na meti okultnih sila našeg vremena. Pored pokušaja da eliminišu Darju (i da natjeraju njene roditelje da se slome od tuge), naši neprijatelji su takođe željeli da traumatiziraju naše redove i zbace ličnost koja je donekle nezamjenljiva zbog raznovrsnosti i obima njenih zadataka u informacionom ratu.
Darja Dugin je bila samouka praktičarka metapolitike i informacionog ratovanja, dvije srodne discipline koje je savladala u svim dimenzijama kao malo ko drugi i kojima je dala akreditaciju. Bila je pravi metapolitički ratnik našeg vremena. Njeno političko ubistvo još jednom dokazuje da je metapolitika pravi rat sa stvarnim zaraćenim stranama i stvarnom smrću. Ono što je Darja radila, kao i ono što svako od nas radi na sopstvenom nivou, naši neprijatelji su detaljno ispitali i analizirali. Svaki ozbiljan igrač u savremenom informacionom ratu živi sa ovim Damoklovim mačem koji visi nad njegovim fizičkim tijelom (ali ne i nad njegovom dušom, koja je besmrtna i neuništiva).
Darjin rad, njena borba, odvijala se prirodno i radosno, umjetnički i marljivo, kao darovita djevojka koja želi da radi ono što ju je otac naučio. Proviđenje je željelo da ova mlada djevojka bude mučenica i živi simbol koji će nastaviti da vodi sve one koji se u svijetu bore protiv globalističke hegemonije i za povratak superiornosti Duha nad materijom. Kažu da je za formiranje ličnosti potrebno trideset godina, a Dariju je Proviđenje izabralo u godinama kada velike istorijske ličnosti često odlaze, u tridesetoj, kada počinje zrelost i kada nakon ciklusa mladosti počinje ciklus muževnosti ili ženstvenosti. Darja je živjela sama i još nije imala porodicu. Bila je lak i izložen plen za svakoga ko je htio da udari da bi traumatizirao naš logor.
Sjećam se i da mi je jednog dana rekla: „Znaš, dosta sam učila, ali tek sada počinjem da shvatam da ništa ne znam i tako počinjem da shvatam šta učim“. Počinjala je da stiče ono sokratovsko „znam da ništa ne znam“, što je početak pristupa tom nadnacionalnom, apofatičkom obliku intelektualnog uvida, koji je prava kapija ka duhovnoj mudrosti. Znanje koje preobražava čovjeka iznutra i čini ga da spozna svoju sujetu pred Istinom, ali koje mu onda zauzvrat daje neuništivu volju preporođenu iskustvom totalne unutrašnje praznine, praznine koja se doživljava i prevazilazi. Darja je imala ovu nad-racionalnu volju. Volja koja je nedostupna samo diskurzivnom razumu, ali koja nije zasnovana na instinktu ili osjećanjima, već na višem intuitivnom i natčulnom znanju. Reći ovo smatra se ludilom u modernosti. Sasvim je u redu, tu je ludilo i sveti idiotizam koji nas štiti od ludila vijeka i svijeta.
Darja, koja je svoj teorijski rad sazrijevala u tišini svog srca, na kraju bi ga potpuno otjelotvorila na zaprepašćenje svijeta u sjaju svoje potpune posvećenosti. Njena duša se vratila Bogu između praznika Preobraženja i Uspenja Bogorodice, dva glavna praznika u pravoslavnom liturgijskom kalendaru. Ikona koja se poštuje tokom Uspenske liturgije je ona na kojoj je Presveta Bogorodica prikazana kao dijete u naručju svog Sina, koji je prikazan kao odrasla osoba.
Po analogiji i održavajući strogu liniju razgraničenja između platonizma i hrišćanske dogme, ova slika Sina koji nosi svoju presvetu Majku kao dijete izaziva ideju da je naša sestra Darja nekako sada naša majka na putu koji smo izabrali: put metapolitičke borbe.Metapolitika je ovdje osveštana političkim mučeništvom, metapolitika je zapravo savremeni aristokratski i ratoborni ‘način’ prilagođen spoljašnjim uslovima našeg vremena.
Darja je sada polarna zvijezda koja nastavlja da nas vodi, njena duša sija visoko iznad „ravnice istine“ dok čekamo slavni dan univerzalnog vaskrsenja kada ćemo se svi ponovo sresti. Još jednom želim da izrazim saučešće Darjinim roditeljima Aleksandru Gelijeviču i Nataliji Viktorovnoj Duginoj. Iza svake smrti stoji misterija nedokučiva živima, a molitva je naše jedino sredstvo. Molitva je pupčana vrpca između našeg Stvoritelja i ništavila našeg palog ljudskog stanja. Moramo se, dakle, neprestano moliti, čak i posebno onda kada to nismo u mogućnosti, kada su nam grla i duh kao da su u čvorovima od bola, i neprestano ponavljati one svete riječi koje mogu sve:
„Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me grešnog“.
Bog dao, Bog uzeo. Vječni pomen.
Pjer Antoan Plakven
Izor: Etos
