Stejt department upozorava kako će svak ko ne poštuje sankcije protiv Rusije snositi posljedice. Mnoge države i državice, što zavise od ruske privrede, time dobijaju alternativu da se snabdijevaju prehrambenim proizvodima i energentima na poljima američkog pamuka. One moćnije, poput Njemačke, mogu jeftinije da prođu, pozivajući da se smanji konzumacija mesa, a konzumacija pomfrita sasvim zabrani, a sve to kao metod u borbi protiv Vladimira Putina. Valjda se to može nazvati farsom. Ali ako stotine hiljada Ukrajinaca napušta svoje rodno podneblje, ako se ruši čitava jedna evropska država, zar bismo smjeli primjenjivati pojmove estetike.
Prosječno inteligentan ili informisan čovjek u današnjem svijetu veoma lako razlikuju stvarni zločin od propagande. Pa ipak, mnoge ljude, medije, države, intelektualce, institucije sposobnost razlikovanja Dobra od Zla uopšte ne podstiče na etičko postupanje, pogotovo ne u javnom životu. Možda to znači da u ovom svijetu više i ne postoji strana (koja je) Dobra.
Umjesto osude ili makar ćutanja, danas u čovjeku dejstvuje svjesno opredjeljenje da stane na stranu Zla. Tako se propaganda (iako očigledna i bez namjere da ikog u bilo kakvu „istinu” stvarno ubijedi) uzima kao paravan, kao alibi, da se prikriju stvarni razlozi: strah, sebičnost, mržnja. Dopuštajući da njime rukovode nagoni i strasti, a ne razum, smijemo li reći, i duša, savremeni čovjek vraća se na stadijum svog čovjekolikog pretka, pa još čekamo jedino da na mjestu rezervisanom za nokte opet izrastju kandže.
Možebiti da se čovjekolikost mijenjala samo u skladu s modom, a ne nekakvom evolucijom, dok je čovječnost do danas ostala nepromjenjena, kao ćud kainovska. Međutim, ostaje, ipak, nerazjašnjeno pitanje: Zašto se čovjek priklanja propagandi!? Čega se, zapravo, plaši!? Skriva? Sebe? Boga? Ukoliko u Njega vjeruje, svakako ne može Boga izigrati! Uzda se, možda, u Božju milost ili uvjerenje do se do spasenja može stići i mimo sopstvenog učešća. Skoro dva mjeseca rusko-ukrajinskog rata, što se zbiva ispod kišobranom svakovrsnih globalnih obračuna, svakodnevno uz strahote rata stižu primjeri ljudskog pada u ništavilo. Osjećamo, ćutimo, žmurimo, pravimo se ludi, i, najzad, šta god radili saučestvujemo u mašineriji laži, u manifestaciji tirjanske moći.
Čujemo kako Stejt department upozorava kako će svak ko ne poštuje sankcije protiv Rusije snositi posljedice. Mnoge države i državice, što zavise od ruske privrede time dobijaju alternativu da se snabdijevaju prehrambenim proizvodima i energentima na poljima američkog pamuka. One moćnije, poput Njemačke, mogu jeftinije da prođu, pozivajući da se smanji konzumacija mesa, a konzumacija pomfrita sasvim zabrani, a sve to kao metod u borbi protiv Vladimira Putina. Valjda se to može nazvati farsom. Ali ako stotine hiljada Ukrajinaca napušta svoje rodno podneblje, ako se ruši čitava jedna evropska država, zar bismo smjeli primjenjivati pojmove estetike.
Čitamo, koliko su brižni prosvijećeni evropljani dok mijenjaju nazive umjetničkih djela u svojim muzejima kako bi: Šta? Pomogli Ukrajini! Čitamo, kako filmska zvijezda Žerar Depardje prije koju godinu kaže da ne želi da umre „kao idiot u današnjoj Francuskoj“, te kako je spreman da umre za svoju „novu domovinu“ Rusiju; najzad, i kako glumac moli za razumijevanje jer „ruski narod nije odgovoran za bezumlje i nedjela svojih lidera“. Čitamo i na crnogorskim portalima o herojskim podvizima, recimo, o starici što je uspjela da zaplijeni arsenal municije ruske vojske. Čitamo, jer smo postali idioti, ali ne kao kod Dostojevskog. To je, kažu sa Zapada, zabranjena, tabu tema. Fjodor je loš! Čitamo o zvjerstvima ruske vojske nad Ukrajincima, a snimci mučenja ruskih vojnika od strane Ukrajinca tretiramo s dobrom tolerancijom želuca. Nesretna je Ukrajina, sa Zelenskim i bez njega. Rusija, vjerovatno, ima snage da preživi udare sa Zapada i distinciranost Istoka. Amerika i dalje proučuje: Ja sam alfa i omega… U „Pismu“ piše nešto drugačije. No, ovo je kainovska epoha. Ovo je svijet koji je ne plaši Boga a ponižava čovjeka.
Milorad Durutović
