Piše: Elis Bektaš
Suočena sa problemom sve gušćeg saobraćaja, pa samim tim i sve većih potreba za parkinzima, trebinjska gradska uprava rješenje je pronašla u prihvatanju kršenja zakonske norme, odnosno u priznavanju vlastite, ali i policijske nemoći pred vozačima koji su godinama koristili trotoare za parkiranje svojih četvorotočkaša, čime su trebinjski pješaci i formalno postali građani drugog reda, odnosno obespravljena masa koja ne može da računa na podršku vlasti u ostvarivanju svojih prava.
Da stvar bude još burlesknija, gradska uprava je parkinge na trotoarima opremila solarnim senzorima koji su povezani sa informativnim panelom na kom vozači mogu pročitati podatke o broju slobodnih mjesta za parkiranje. Skupo plaćeni budžetskim novcem, senzori su svojoj čudnoj i razumu neshvatljivoj svrsi služili nepune dvije godine, a potom je donijeta odluka da trotoar u Ulici Kralja Petra, koju Trebinjci zovu još i Glavnom, bude vraćen pješacima.
Pošto su u posttranzicijskom lavirintu tijela javne uprave i organi javne bezbjednosti, ne samo u Trebinju već znatno šire, izgubili kredibilitet i autoritet nužan za sprovođenje zakona, nije bilo dovoljno vozače podsjetiti na ono što su još davno i sami morali shvatiti – da trotoar ne služi za motorna vozila već za pješake, pa je taj trotoar pred nasrtajem neodgovornih vozača morao biti zaštićen inžinjerijskim zaprečavanjem, odnosno postavljanjem kordona čeličnih stubića. O odgovornosti za trošenje budžetskih sredstava na jedan neplanski zahvat koji nije potrajao ni jedan čitav izborni ciklus bilo bi iluzorno govoriti.
Čelični stubići morali su biti postavljeni čak i na pješački prelaz kod hotela Platani, jer je neshvatljivo veliki broj vozača smatrao da je sasvim prihvatljivo i opravdano da svoj automobil parkiraju na pješačkom prelazu dok odu kupiti burek u obližnjoj pekari ili provjeriti cijene telefona u M:telovoj poslovnici. Dugogodišnji prezir prema civilizacijskim tekovinama i prema zakonu kao čuvaru ideje javnog dobra pretvorio je ne samo Trebinje, Srpsku i Bosnu i Hercegovinu već i okolne zemlje u prostor stihijskog društvenog života lišenog svake vizije o sutrašnjici i povjerenog na upravu poslovnim interesnim grupama koje se nazivaju političkim strankama i čija se politika svodi na slugansko podilaženje interesima kapitala te na udovoljavanje vlastitim imperativima grabeži nauštrb ideje javnog dobra bez koje nema ni nacije ni građanina. Odnosno ima ih ali isključivo kao ojađenih karikatura.
Domaćinski odnos prema zajednici i njenim dobrima regresiran je na ekonomiju seoskog gazdinstva, koja je dragocjen i hvalevrijedan koncept, ali koja jednostavno nije potentna da posluži kao osnov za upravljanje gradom kao neuporedivo složenijom strukturom. Još je Perikle razumio da Atina ne može postati punokrvni grad oponašajući atička sela već da mora razviti svijest koja uvažava i štiti interese različitih društvenih grupa koje nastanjuju grad.
Danas, nažalost, u postjugoslovenskom prostoru umjesto Periklove, preovladava demagoška i šićardžijska Alkibijadova svijest od koje se raskošna Atina nikada nije potpuno oporavila, uprkos tome što je na kraju smogla snage da Alkibijada drakonski kazni za njegov avanturizam, jer čak i kratkotrajno tolerisanje demagogije i šićardžijstva na tijelu i na duši društva ostavlja duboke i bolne ožiljke, a čemu onda da se nadaju oni koji to tolerišu već decenijama.
U Bosni i Hercegovini bliže se lokalni izbori na kojima će se odlučivati o tome ko će u naredne četiri godine voditi lokalne zajednice. Političke strukture koje se bore za radno mjesto na budžetu i ovaj put će prevariti birače svojom demagogijom, pa čak i tamo gdje dođe do promjene birači će opet biti prevareni iz prostog razloga što ne postoji supstancijalna razlika između onih koji drže vlast i onih koji bi da vlast odmijene. Politika ovdje počiva na nakaradnom pojmovniku i na materijalnom interesu kao predatoru javnog i zajedničkog interesa, a društvo je davno palo u hipnotički trans i letargiju humaniteta pa je stoga nemoguće da se pojavi artikulisana politička ideja koja bi se mogla nadati izbornom uspjehu.
Dovoljno je pogledati dominantne narative u predizbornoj kampanji i vidjeti neugodno veliki broj bošnjačkih političara koji na izbore na kojima se odlučuje o pitanjima poput odvoza smeća i regulacije saobraćaja izlaze kao branioci Bosne i Hercegovine i takođe neugodno veliki broj srpskih političara koji se za posao u tijelima lokalne uprave bore kao branioci Srpske. To nije ništa drugo doli simtpom postideološkog ludila i smrtno oboljele društvene i političke svijesti na čije mjesto je stupila ropska i kvislinška svijest koja pristaje na svoj neokolonijalni status.
Zbog toga će, ko god da pobijedi na predstojećim izborima, to biti Pirova pobjeda jer će se pobjednik nastaviti ponašati po uzusima koje uspostavlja posttranzicijski i kolonijalni korporativizam kom javno dobro i interes naroda i građana na meko okupiranim područjima sa prividom demokratije ne znači apsolutno ništa i koji ima razvijene mehanizme da svijest i naroda i građana gurne još dublje u hipnotičku pasivnost i u letargiju.
Zato će današnje izborne pobjede u budućnosti postati gorki i nejestivi plodovi čije će otrovne sastojke osjetiti čitavo društvo ali i pobjednici s njim. I tada će biti kasno za kajanje zbog vlastitog tupila koje je odabralo put propasti jer je odbijalo shvatiti da prokleti trotoar služi za kretanje pješaka a ne za parkiranje automobila, a budžet da služi za plansko ulaganje na dobrobit čitavog društva a ne za demagoško i šićardžijsko trošenje na idiotske projekte bez budućnosti.
