Piše: Nebojša Jevrić
„O, Nebojša, odnese Zeljov Njegov opanak!“
„Čiji opanak, baba? Neka ga nosi kad je Njegov!“, odgovorih.
Moja baba Vida za svojega života nikada nije muža, đeda Nikolu, pozvala imenom. Ako bi joj nešto baš i zatrebao, zvala je unuke Raška i Raja, a onda bi se đed negdje s vrha imanja odazvao. I nikad nije upotrijebila riječ čovjek ili ljudi, već rob ili roblje. „Šta će rob“, bila je njena uzrečica i uvijek smo se smijali i šalili s babom, pričajući o Zeljovu, velikom šarplanincu kojeg sam obožavao, i o đedovom opanku. Bila je to velika familija. Snaha i svekrva su u isto vrijeme rađale đecu. Iste noći rodila se moja majka i moja sestra od ujaka.
Đedova najveća kletva, pošto nikad nije psovao, bila je:
„Izdiri mi iz familije, ne kvari mi familiju, e ćeš mi platit, jemca ti Boga zadajem i Svetog Jovana.“
„Đem familiji treba na usta“, govorio je, pijući rakiju i mezeteći sir sa komšijama i prijateljima. Đem je gvozdeni dio uzde, koji se stavlja konju u usta.
Bio je neprikosnoveni gospodar, nekadašnji perjanik kralja Nikole, i znao je sijaset priča sa dvora o Ivu Vrani i mnogim drugima, koje nam je za noći dugih zimskih, kad bismo na raspust kod njega doputovali, kazivao.
Kada je moja majka imala pet godina, razboljela se od tuberkuloze kostiju. Đed je stavio na konja i sa Krokočeva, sela na obroncima Lise, pitome planine poviše Bijelog Polja, odvezao u grad. A Njemac, lekar zarobljenik koji je ostao u gradu, dugo je zagledao ranu, i na kraju rekao da se noga mora odsjeći ako hoće da dijete preživi.
„Šta će mi rob bez noge!“, zagalamio je na njega đed, stavio majku na konja i vrnuo je na selo, u potleušicu sa dvije sobe, gdje su svi skupa živjeli.
Moja majka se ničeg nije bojala osim žabe. Kad bi vidjela žabu, i u šezdesetoj godini počinjala bi da vrišti. Liječili su je raznim travkama, biljkama, gatkama, molitvama. A nekom je palo na pamet da bi na ranu trebalo priviti živu žabu rasječene utrobe. Od tada se žabe plašila. Gurnuli su je u jedan ćošak, pored slijepe tašte moga đeda, a majke moje babe, rodom od Bogavaca, koja nikog svog nije imala, čiji su svi stradali u ratovima i od boleština, a ona spala na to da živi od zetove milosti. Selu i imanju trebala je radna snaga, a slijepa baba i nepokretna djevojčica nijesu bile nikom od koristi.
Godine su prolazile, a njih dvije su trajale jedna pored druge na zemljanom podu u ćošku sobe. Prababa je povazdan nešto plela ili šila, iako je bila slijepa, a konac u iglu joj je udijevala moja majka.
Jedne večeri na konak je banuo umoran vojnik sanitetlija, koji se vraćao kući. Pogledao je nogu iz koje su se cijedili gnoj i sukrvica i virio komad kosti.
„Ovo dijete bi možda prezdravilo kad bi se ta kost izvadila“, kazao je.
Sjutradan, dok su svi bili na poslu, majka je preko čitavog imanja, koje bješe poveliko, dopuzala do kuhinje i izvukla nož. A onda, vukući se, stigla do trista metara udaljene Male vode, izvora na kraju imanja. Tu je naživo rasjekla ranu i izvadila kost. Onda se onesvijestila. Kasnije su je našli onesviješćenu i ponijeli kući.
Poslije nekoliko mjeseci, rana je zarasla i majka je počela da hoda. Kad se potpuno oporavila, đed ju je jednoga jutra pozvao i rekao:
„Ti ćeš danas da ideš da čuvaš ovce!“
„Neću!“, odgovorila je majka.
„A šta hoćeš?“
„Hoću da idem u školu.“
„Ko je još čuo da se žensko dijete školuje?“, zagrmio je kraljev perjanik na nju.
„Ja hoću da idem u školu.“
Đed je uzeo konopac, umočio ga u vodu i počeo da je šiba. No zaludu. Ona odavno bješe naučila da trpi bol. Istrpjela je batine i ostala pri svome. Te jeseni je krenula u školu.
Putovala je blatnjavim džadama do grada i škole, išla po snijegu i po ledu. Ali je školu završila.
I opet je rekla da hoće dalje u školu, u učiteljsku školu u Novom Pazaru.
Krenula je s bratom Mirkom preko Korita i Pešteri, ka Sjenici. Zanoćili su u hanu u kojem su odsijedale kiridžije. Brat je čitav dan pio rakiju i uskoro je zaspao za stolom. Ona je provela noć među pijanim džambasima, čuvajući brata i čekajući zoru.
Ujutru su kamionom koji je prevozio putnike iz Sjenice za Novi Pazar stigli kod Esme, posustalice, koju je ujak počešće obilazio. Esma je držala na stanu i hrani četiri djevojke iz učiteljske škole. Ujutru im je spremala poparu. Potopila bi udrobljen hljeb u ključalu vodu i prosula malo istopljenog masla preko njega. To im je bilo za čitav dan.
Postala je jedna od najboljih učiteljica u Crnoj Gori. Onu kost je čuvala sve dok nije završila učiteljsku školu.
A onda ju je bacila u Lim.
Izvor: Ekspres.net
