Piše: Nebojša Jevrić
U Krokočevu je moja ujčevina imala veliki šljivik.
Sve je na imanju moglo da ostane neurađeno ali su šljive morale da budu okopane, nađubrene, stabla okrečena.
Među njima je bila jedna – suva.
Nikad nikom nije palo na pamet da je ukloni. Gledao sam detlića što je u njoj napravio gnezdo. Voleo da slušam njegovo kljucanje u deblo.
Za vreme rata đed je iskopao zemunicu i tu sakrio trojicu sinova da ih vojske ne povedu -prošpijale komšije.
Srednjeg, Miloša, odveli su partizani.
Posle rata ostao je u vojsci.
Postao zastavnik i postavljen za komandanta karaule na granici Jugoslavije i Grčke. Jugoslavija je pomagala ustanak.
Maj četrdesetsedme. U Grčkoj besni građanski rat. Amerikanci su pomagali da se ustanak uguši.
U smiraj dana naišao američki avion.
Nišandžija je pucao po krovu karaule.
Da spasi vojnike, Miloš je izašao sa mitraljezom, legao, pucao i uspeo da pogodi avion.
Ali ga je nišandžija iz aviona isekao rafalom.
Bio je maj četrdeset sedme i približavao se Titov rođendan.
Deset dana je Miloševo telo nošeno od grada do grada i svugde su pravljeni protesti protiv Amerikanaca.
Sve dnevne novine su na naslovnoj strani donosile izveštaje sa protesta i sliku iskomadanog tela mog ujaka.
A onda je došao dvadesetpeti maj i niko ga više nikad nije pomenuo.
Tog dana kad je ujak poginuo, đed Nikola je bio u šljiviku. Uz brdo su se primicali oficiri. Vojska.
Uhvatio se za šljivu. Prsti su mu pobeleli.
„Znam, zato sam ga i rodio!“, rekao je. Ni reč više. Ni suza.
Šljiva se kasnije osušila, a đed od Tempa dobio pištolj i penziju.
Karauli su dali ime Miloš Janković.
Podigli spomenik. Obeležili mesto gde je poginuo.
Moja majka često bi rekla očiju punih suza:
„Tri sam brata imala i tri izgubila…“.
Dvojicu su odnele bolesti, trećeg rat.
Godina 1980.
Sedeo sam u „Rupi“ u Čika Ljubinoj.
Stanovao sam u sobici za poslugu u Knez Mihailovoj.
Žare, moj gazda, doneo mi je veliki koverat. Pismo sa Krokočeva.
Brat od ujaka, Rajo, poslao mi je fotokopije isečaka iz novina.
Baba je dobila neki stančić u Podgorici.
Umrla je i vojska je uzela stan.
Mislio je da mogu pomoći da se stančić zadrži. Kako ne bih mogao! Postao sam pisac! Objavio dve knjige! Sa viđenim ljudima se družim.
Naručio sam litar belog i litar kisele. Čitao sam i plakao.
Krenuo na fakultet.
Ispred Američkog kulturnog centra bila je odnekud ko zna zašto donešena granitna kocka.
Uzeo sam kocku i gađao izlog.
Staklo se rasulo.
Utrčao sam u Filozofski i pobegao na tavan a onda kroz neka mala vrata koja spajaju Rektorat i fakultet utekao Titinim džandarima.
Naveče sam ispričao Miodragu Bulatoviću šta sam uradio.
„Prenoći kod mene, pa ćemo videti šta ćemo“.
Sutradan mi je rekao: „Čeka te šest meseci zatvora!“.
Na Filozofski više nikad nisam otišao.
Nedavno sam bio u selu. Đedova kuća je pusta.
Šljivik je uništila „šarka“, bolest šljiva. Najavio ju je još Jovan Cvijić, prolazeći Limskom dolinom. Šljive su iskopane.
Ostala je samo ona jedna. Suva. I detlić što uzaludno pokušava da u njoj pronađe crva.
Izvor: IN4S
