Ono što je za Džojsa bio Dablin ili za Balzaka Pariz, za Borhesa je bio njegov Buenos Ajres; u duhu zadimljenih salona, farmera, gaučosa, nepoznatih ulica, pištolja i pistolerosa, kratkih pića i toplih noći je i njegova prva zbirka poezije „Oduševljenje Buenos Ajresom” (1923) – lokalni kolorit koji se kasnije razvijao i račvao ka hotelskim sobama, prašnjavoj periferiji, kosmičkim bibliotekama, i onome što je Franc Ro odredio kao „magijski realizam” i pustio dalje u širu upotrebu.
U Borhesovoj poetici glavni grad Argentine poprima mitske osnove, kafanski kavgadžija kompadrito se transformiše u srednjovjekovnog viteza, dječak odrastao na „Hiljadu i jednoj noći” i viteškim romanima razumije kako „literatura počinje i završava se mitom” i to svojim kratkim prozama demonstrira bolje od svih autora HH stoljeća. A pošto je izgubio vid (Bog mu je dao beskonačno mnogo knjiga i mrak) Borhes je svoj nedostatak premodelovao u ljepotu i, riječima Monteskjea – umio je da oslijepi. Pisac koji u mraku progresivno osjeća vrijeme piše o ovoj bazičnoj kategoriji postojanja.
O tri rečene dimenzije – mythos, hronos, topos – u Borhesovoj literaturi govore Maja Simović i Stefan Sinanović. Ako je postojao dostojni čitalac Borhesove proze to je bio Alberto Mangel, a ukoliko kod nas ima dostojnih čitalaca Mangela među prvima je sigurno Milorad Durutović. On će govoriti o ovom velikom tumaču ljudskog duha i poznavaocu književnosti.
Utorak, 27. februar, 19 časova Podgorička knjižara 1, Ulica slobode 13. Dobro došli
